Prošlo je jedanaest godina otkako je Arsen Dedić otputovao na svoje posljednje putovanje, a čini mi se kao da se samo skrio negdje između svojih pjesama. Čujemo li Arsena danas onako kako smo ga slušali dok je još hodao ovim svijetom? Ili ga možda danas bolje ćutimo i razumimo? Bio je pjesnik među glazbenicima i glazbenik među pjesnicima, ali uvijek svoj. Pomalo izvan svih kalupa u koje su ga nerijetko pokušavali smjestiti. Šibenik mu nije bio tek mjesto rođenja, nego trajna mjera pripadnosti koju za života nikada nije zatajio. Možda se zato u njegovim pjesmama osjeti šibenska priča koja se skriva iza zatvorenih škura. Otišao je 17. kolovoza 2015., ostavivši iza sebe prazninu koju godine nisu uspjele ispuniti. Ostale su pjesme, stihovi, sjećanja i glas koji prepoznajemo već nakon prvih nekoliko taktova. Jedanaest godina poslije, Arsen još sjedi za nekim zamišljenim stolom u rodnom gradu i promatra prolaznike svojim pomalo ironičnim, ali istodobno pjesničkim pogledom. Jer neki ljudi nakon smrti postanu uspomena, a rijetki ostanu trajni dio naše svakodnevice. Arsen je otputovao jednosmjernom stazom, a ostavio nam je svu svoju životnu prtljagu, koju danas baštinimo kao vlastitu.
Piše: Ivica Poljičak
