Zvuk pisaće makine pripada zvukovima vremena u kojem smo živjeli. Zvono telefona u hodniku, školsko zvonce, šum perikule u kinu. Nismo pridavali pozornosti tipkanju koje se čulo kroz otvoren prozor, iz ureda ili ordinacije: pisaća makina. Na trenutak bi tipkanje ubrzalo, pa zastalo. Zatim bi zazvonilo zvonce i čulo se kako se valjak vraća na početak retka. Potom se tipkanje nastavljalo.
Prije pisaćeg stroja javni život počivao je na rukopisu. U pisarnicama su radili pisari, perovođe i prepisivači, ljudi od kojih se očekivalo da pišu brzo, uredno i čitko. Krasopis nije bio samo ukras. Njime su se ispisivale molbe, odluke, računi, zapisnici i službena pisma. Nečitko slovo moglo je značiti izgubljeno vrijeme, pogrešno protumačeno ime ili broj. U velikim uredima jedna se osoba bavila sadržajem, a druga prepisivanjem. Sve je trebalo ponoviti rukom, redak po redak.
S druge strane, kao znak novog vremena, pisaći stroj nije nastao odjednom. Tijekom 19. stoljeća izumitelji su pokušavali smisliti kako slova utisnuti na papir mehanički, sve dok se 1874. nije počeo prodavati novi stroj za pisanje – Remington. S koje god strane gledali, bio je to početak neupitnog uspjeha. Tipke su pokretale poluge s metalnim slovima; one su preko tintne vrpce udarale u papir omotan oko valjka. Tako je nastajao tekst u jednakim, urednim slovima. Raspored tipki koji danas poznajemo kao QWERTY ostao je jedan od najdugovječnijih tragova te mehanike.
Prvi modeli nisu bili ni tihi ni jednostavni. Neki su otiskivali slovo s donje strane papira, pa bi daktilografkinja morala podignuti valjak da provjeri što je upravo napisala. Tek su kasnija poboljšanja omogućila da se tekst vidi dok nastaje. Ipak, čak i stroj koji je tražio strpljenje donosio je nešto novo: uredan otisak koji se mogao čitati bez navikavanja na tuđi rukopis. U tome je ležala njegova velika prednost.
Uredski posao ubrzo je dobio drukčiji ritam. Stroj je omogućio da se dopisi i zapisnici napišu brže i čitljivije, a uz indigo-papir i u više primjeraka. Pisari i prepisivači pomalo su nestajali poput oseke koja nastupi nakon plime, njihove vještine više nisu trebale. S druge strane, pojavila se nova vještina: brzo i točno tipkanje. Ured je počeo zvučati drukčije.
Novinar je i dalje često bilježio događaj u notesu, na koljenu ili za stolom u redakciji. No tekst koji je išao uredniku i u tiskaru trebalo je pretipkati. Na papiru su ostajali tragovi ispravaka, prekrižene rečenice, umetnute riječi i rubne napomene. Kad bi se pogriješilo, tipka nije mogla vratiti papir u stanje prije pogreške. Valjalo je posegnuti za korektorom, prekucati stranicu ili prihvatiti da će urednik crvenom olovkom pokazati gdje je tekst zapinjao. Iza novinske stranice koju bismo ujutro čitali stajali su rukopis, tipkanje i još jedan krug čitanja.
Pisaći stroj brzo se uselio i u život književnika. Pisac je mogao vidjeti rečenicu ravno pred sobom, slagati odlomke, prepravljati ih i čuvati kopiju. Nije stroj pisao umjesto njega, kao što ni danas računalo ne može smisliti iskustvo. Samo mu je dao drukčiji trag na papiru. U liječničkoj ordinaciji tipkale su se povijesti bolesti, nalazi, uputnice i dopisi. Rukopis je ostao važan uz krevet bolesnika, ali dokument koji je trebao u karton ili drugu ustanovu sve se češće stvarao na stroju.
Za strojem su sjedile daktilografkinje. To nije bio usputni posao, nego znanje koje se učilo i vježbalo: položaj prstiju, slijepo tipkanje, brzina, točnost… U školama i tečajevima prsti su prelazili preko tipki dok pogreške nisu postajale sve rjeđe. Za mnoge žene to je bio put do uredskog zaposlenja u vremenu kada su se vrata mnogih zanimanja tek počinjala otvarati. Iza svake uredno otipkane stranice stajale su koncentracija i vještina, premda se taj rad često smatrao lakim samo zato što se obavljao sjedeći.
Zato je zvuk pisaće makine bio zvuk javnih poslova 20. stoljeća. Čuo se u općinskoj kancelariji, novinskoj redakciji, školi, sudu i ambulanti. Ako bi vrata ostala otvorena, tipkanje bi izašlo u hodnik; kroz prozor bi se prelilo na ulicu.
Moj dragi profesor sa studija ostao je vjeran tom zvuku dugo nakon što su računala, laptopi i elektronička pošta postali uobičajeni. Tipkao je s dva prsta, svojim prepoznatljivim ritmom. Na staroj pisaćoj makini napisao je tko zna koliko radova, prikaza i recenzija. Mobitel je prihvatio tek kao telefon: bez dodira prstom po ekranu i pomicanja sadržaja. Odlučio se na to početkom devedesetih, taman kad je navršio pedeset. Jednom mi je usput rekao: „Nije to za mene. Pripadam 20. stoljeću i neka tako ostane.“
Nije od toga radio nikakvu dramu. Njegove su radove na papiru pretipkavali na računalo, pa dalje obavljali sve što je trebalo. U toj je jednostavnosti bilo nečega njegova: on je pisao kako je znao i volio, a drugi su tekst prenosili u novo vrijeme.
Danas su pisaći strojevi uglavnom predmeti s tavana, izlošci ili ukras na polici. Ali ponekad, kad se u tišini začuje niz brzih udaraca, dovoljno je malo mašte da se vrate redakcija, ordinacija i otvoren prozor. Pa onda zvonce, povratak valjka i još jedan red. Naravno, nisam imao srca baciti staru pisaću makinu. Stoji na skrovitom mjestu, daleko od pogleda i dalekog života. Možda čeka da jednog dana postane muzejski izložak…
Piše: Ivica Poljičak