Kratka pomisao na Kino Šibenik u trenu prizove pravi mozaik mnoštva detalja koji su s posljednjim prikazanim filmom Kralj Artur izgubili svaku uporabnu vrijednost. Osim memorijske koja je kao životna popudbina nastavila svoje generacijsko putovanje. Prepoznatljivi miris, skale, tapecirana vrata, nezaobilazni zvuk perikule…
Taman sam završavao osnovnu školu. Gotovo svake subote išli smo u kino. Predstave su bile u 16, 18 i 20 sati. Do sedmog razreda išao sam na onu u četiri. Onda je odlazak u šest postao nešto više od izbora filma. Bio je to znak da si malo porastao. Kao da si prešao u neki novi životni razred.
Nije se o tome posebno razgovaralo, ali znalo se. U četiri su išla dica i vojnici. U šest, možda ne sasvim odrastao, ali dovoljno da ti se učini kako ti se otvorilo nešto novo. Ista zgrada, iste skale, isto platno, ali drukčiji osjećaj kad kreneš na predstavu u šest.
Najprije bi se čekao red za karte. Onda penjanje skalama prema dvorani. Kino je bilo puno kao šipak.
Na platnu su se subotom smjenjivali glumci kojih se i danas sjećam: Nicholson, Dustin Hoffman i Harrison Ford. Travolta je tada bio jako popularan, a oni željni akcije i pravde koja pobjeđuje voljeli su Charlesa Bronsona. Svaki je donosio drugi svijet. Jedan bi nas odveo u napetu dramu, drugi u pustolovinu, treći bi nas nasmijao ili uznemirio. Ili, borbu do zadnje kapi krvi. Nismo imali potrebu poslije svake projekcije odlučiti je li film bio velik ili važan. Bilo je dovoljno da smo ga gledali zajedno, u punoj dvorani.
Među tim filmovima bio je i Rocky. Ove se godine navršava pedeset godina od njegove premijere u New Yorku. Kad danas pomislim na taj film, ne vraćaju mi se samo ring i boksačke rukavice. Vraća mi se kino, red za karte, skale i ono iščekivanje prije nego što se ugase svjetla.
Rocky Balboa nije bio junak koji je već imao sve. Nije ulazio u ring kao siguran pobjednik. Bio je boksač s ruba, čovjek kojemu se pružila jedna prilika. Njegov cilj nije bio da svijetu pokaže kako je nepobjediv. Htio je izdržati do kraja. Da ga ne izbace iz borbe prije posljednjeg zvona. Da dokaže sebi, a onda i drugima, kako može stajati pred protivnikom i ne odustati.
Navijali smo za njega premda je sve ukazivalo da je protivnik daleko jači. Ipak, Rocky nije morao biti najbolji da bi nam bio važan. Trebalo je samo vidjeti koliko puta može pasti i koliko puta se još može podignuti. U tome je bilo nešto vrlo jednostavno, gotovo dječački jasno: možeš pasti, ali se moraš ustati. Nema predaje.
S vremenom su počeli dolaziti nastavci. Rocky bi se vraćao u ring, ali meni se prvi doživljaj više nije vratio. Bilo mi je to pomalo bez veze, pa ih nisam sve ni pogledao. Nije mi trebao još jedan Rocky, još jedna borba i još jedan povratak. Prvi je ostao dovoljan. Možda zato što se nije vezao samo uz priču na platnu, nego uz vrijeme u kojem sam ga gledao.
To vrijeme danas ima i svoj stvarni nastavak. Ovog je ljeta Filip Hrgović u devetoj rundi preokrenuo borbu s Mosesom Itaumaom i osvojio IBF-ov naslov svjetskog prvaka u teškoj kategoriji. Nakon što je ranije bio pod snažnim pritiskom, Hrgović je izdržao, vratio se u meč i natjerao suca da ga prekine. Postao je prvi hrvatski svjetski prvak u teškoj kategoriji.
Hrgovićeva priča nije Rockyjeva. Jedan je filmski lik, drugi stvarni sportaš s vlastitim putem i uspjesima. Ali gledajući taj meč, lako se prepoznaje isti osjećaj koji je Rocky nosio na platnu: borba se može okrenuti, a ono što izgleda kao kraj još ne mora biti kraj. Čovjek može biti uzdrman, ali može čekati svoj trenutak. Onda ga dočeka i mora znati što će s njim.
U filmu smo navijali za Rockyja. Kod Hrgovića smo navijali za našega čovjeka. I možda je u tome razlika između kina i televizije, između nekadašnje dvorane i današnjeg prijenosa. U kinu smo sjedili zajedno, čekali isti prizor i reagirali u istom trenutku. Netko bi se nagnuo naprijed, netko bi se nasmijao, netko bi prokomentirao nešto tiho, ali dovoljno glasno da ga čuje pola reda. Film je bio na platnu, ali doživljaj je bio među nama.
A Stallone? Rocky nije prikazan kao nedodirljivi junak, nego kao nespretan, usamljen čovjek koji pokušava pronaći dostojanstvo i bliskost. Sylvester Stallone napisao je scenarij, a inzistirao je i na tome da glumi Rockyja — što se lijepo preslikalo na samu priču o autsajderu koji dobiva svoju priliku.
Ove je godine navršio osamdeset godina. U novim razgovorima vraćao se svojoj mladosti i potrebi da se dokazuje. Rocky na platnu zauvijek ostaje mlad, snažan i spreman za novu rundu. Njegov glumac mora živjeti s vremenom koje prolazi kao i svatko drugi. O Stalloneovu izgledu ljudi često nagađaju i raspravljaju o mogućim zahvatima. Ne znamo što je od toga istina ni što bi ga na to potaknulo. Ali razumijemo zašto ta rasprava nastaje: godinama smo ga gledali kao čovjeka čije tijelo ne smije popustiti, kao junaka koji može primiti udarac, pasti, opet ustati i nastaviti.
Možda je i to cijena filmske slike. Publika od nekoga tko je utjelovio snagu očekuje da zauvijek ostane snažan. Od junaka koji je pobijedio umor očekujemo da ne ostari. A godine stignu svakoga, pa i čovjeka koji je na platnu znao izdržati petnaest rundi.
Piše: Ivica Poljičak