U užurbanom životnom ritmu kojim živimo petnaest godina nakon što se Milivoj Zenić prerano preselio na drugi svijet dugo je razdoblje. Ipak, praznina koju je ostala iza njega još se osjeća, a sjećanje na njega i dalje je živo.
Zenić, rođen u Šibeniku 14. kolovoza 1953. godine, obilježio je suvremeno razdoblje Gradske knjižnice, a kruna njegova knjižničarskog rada bilo je useljenje šibenske knjižnice u obnovljeni prostor Vitićeve zgrade na Poljani. Jedan je to od ključnih događaja s početka 21. stoljeća, trajno zapisanih u povijesti grada. Time se knjižnica našla u neposrednom susjedstvu knjižnice samostana sv. Frane, srednjovjekovnog hrama šibenske knjige.
Uz to, Zenić je Šibeniku ostavio dva kapitalna naslova – „U pohvalu od grada Šibenika: pisana riječ od najstarijih vremena do danas“ i „Stari Šibenik: kalama, skalama i butama“.
Otisci su to koji ostaju u prostoru i vremenu i jačaju šibenski identitet, osobito u vremenu sklonijem globalizaciji negoli pojedinačnim i zavičajnim pričama…
Nekidan sam u društvu koje dobro pamti Milivoja spomenuo koliko mi nedostaju razgovori s njim, još iz vremena dok se knjižnica nalazila u plavom neboderu. U jednom od tih razgovora rodila se i ideja za knjigu „Šibenik na razmeđu“. Sažetak koji sam mu dao na čitanje odmah ga je zagolicao. Nisam mogao vjerovati s kojom je lakoćom odlučio tiskati knjigu neafirmiranog autora.
Od tada – a bilo je to krajem Domovinskog rata – uvijek se našlo dobrih zajedničkih tema. Posljednji od tih razgovora, početkom jeseni 2011. godine, neposredno uoči iznenadnog Milivojeva odlaska, protekao je u ozračju njegovih priprema za pisanje novog libra, i to o Anti Šupuku. Nažalost, tu je sve stalo.
Kad bi postojao vremeplov kojim bismo mogli prošetati od prošlosti do budućnosti i kad bi don Krsto pisao novu „Galeriju uglednih Šibenčana“, siguran sam da bi Zenić u njoj zauzeo istaknuto mjesto.
Zasluženo, u svakom pogledu.
Piše: Ivica Poljičak
