Od svih šibenskih kina, o kinu Sloboda ostalo je najmanje zapisa. Za razliku od kina Tesla, koje se još može vidjeti na mnogim starim fotografijama Šibenika, od Slobode kao da nije ostala nijedna slika. A ipak, to je kino imalo svoje mjesto u sjećanju mnogih Šibenčana.
U njemu je, kao dječak i mladić, filmove gledao i Arsen Dedić. Mnogo godina poslije, kad je već bio zreo umjetnik, jednom je svom albumu dao ime Kino Sloboda. Na tom albumu je i pjesma „Provincijsko kino“, u kojoj kao da se čuje baš taj stari svijet malih kina. Arsen pjeva kako u provincijskom kinu vrijeme kao da stoji, kako su tamo još na cijeni jučerašnji heroji, i kako na kraju, barem na filmu, pravda uvijek pobjeđuje.
Posljednja predstava u kinu Sloboda prikazana je 23. svibnja 1961. godine. Bio je to češki film „Pet u milijunu“, omnibus sastavljen od pet malih priča iz praškog života. Nije to bio veliki spektakl, nego film o običnim ljudima, njihovim brigama, sitnim radostima i tugama.
Kad je kino zatvoreno, prostor nije dugo ostao isti. Tamo je poslije „Šibenka“ imala svoje prodavaonice. Koliko se sjećam, prodavala se plastična galanterija. Tamo su se mogle kupiti jeftine tavaje na metre za terace, plastične ramine, a jedno vrijeme se prodavao i jeftini konfekcijski namještaj.
Danas je sve to dio Katoličkog doma, a u tom prostoru djeluje i Caritasova pučka kuhinja. Tako je nekadašnje kino, u kojem su se gledali filmovi i sanjali tuđi životi, dobilo novu, tišu ulogu u gradu.
Piše: Ivica Poljičak
