Kad su Novi fosili 1981. objavili „Ključ je ispod otirača“, ta je pjesma bila miljama daleko od glazbe koju sam slušao kao sedamnaestogodišnjak. Trebale su mi godine da je čujem drukčije, doživim glas Đurđice Barlović i shvatim da se nije promijenila pjesma, nego ja. Premda mi se danas sviđa, riječ otirač za mene i dalje živi samo u njoj. Tapet za noge je tapet za noge, ma gdje bio. A kako bi zvučalo da je Đurđica Barlović pjevala „ključ je ispod tapeta za noge“? Ne bi išlo, zar?
Tapet za noge nije završio u pjesmi, ali je u životu imao važnu ulogu: ispod njega ostavljao se ključ. Pretpostavljam da je tako bilo i u vašem odrastanju.
Mater me u školu nije vodila za ruku. Napravila je to samo prvog dana, kad sam krenuo u prvi razred. Prije škole bih dobija jaje u šorbolu ili zavajon i riječi:
— Ajde, nemoj zakasnit.
I otišao bih. Sam ili s nekim iz susjedstva. Često trčeći, a putem bi se skupilo još dice pa bismo isprid škole stigli u maloj grupi, obično glasnijoj nego što je trebalo. Nije bilo roditelja koji bi automobilima stvarali kolonu pred školom, poruka „javi kad stigneš“, a pogotovo mobitela preko kojega se moglo pratiti gdje si i koliko ti je još ostalo do škole.
I ne pamtim da je itko zbog toga bio osobito zabrinut.
Možda su roditelji brinuli, vjerojatno jesu, ali od toga nisu pravili veliku priču. Znalo se kojim putem ideš, gdje prelaziš cestu i kada bi otprilike trebao biti u školi, a ostalo je bilo na tebi.
Takvih sitnih odgovornosti bilo je puno. Među njima je bio i ključ od kuće. Negdje se nosio oko vrata na špagu, negdje u džepu školske torbe. Neki ga nisu ni nosili, nego bi ga ostavili ispod tapeta za noge. Ili ispod pitara. Ponekad na nekom drugom mjestu za koje su ukućani bili uvjereni da je jako tajno, premda su za njega uglavnom znali svi kojima je trebalo. Danas znam da sam imao privilegij: mater me čekala kući poslin škole. Nisam morao nositi ključ, ali bilo je dana kad bi me čeka ispod pitara.
Danas, kada imamo protuprovalna vrata i brave koje se zaključavaju na nekoliko mjesta, ključ ispod tapeta djeluje gotovo nestvarno. Zapravo, djeluje kao najgore moguće mjesto za sakriti ključ, prvo na kojem bi ga svatko tražio.
A tada se o tome nije previše razmišljalo.
Nije to značilo da nije bilo krađa, provala ili svakakvih ljudi. Bilo ih je, naravno. Kao što nije ni cijeli svijet bio siguran samo zato što smo ga mi kao dica tako doživljavali.
Ali način života bio je drukčiji.
Susjedi su se poznavali. Znalo se tko je u kući, a tko nije. Nije triba videonadzor. U zgradama se znalo tko živi na katu iznad, tko ispod, čija su dica, tko radi ujutro, a tko popodne. Ako bi se u portunu pojavio netko nepoznat, netko bi ga već primijetio.
Ljudi su jednostavno gledali oko sebe i poznavali jedni druge.
Ako bi se iz škole vratio prije, a mater možda nije bila kući, znao si što treba napraviti. Otvoriti vrata, ostaviti torbu, nešto pojesti i čekati da se netko vrati.
Ili, puno češće, ponovno izaći vanka.
Nije se zvalo roditelje ni slalo poruku da si stigao. Ako u kući nije bilo nikoga, nije se ni imalo komu javiti. Telefon je došao tek kasnije.
Danas mi je zanimljivo koliko je naša svakodnevica počivala na nekoliko vrlo jednostavnih rečenica.
Pazi kad prelaziš cestu. Iz škole pravo kući. Ključ nemoj izgubit. I dođi kući na vrime.
To je otprilike bila sva tehnologija roditeljskog nadzora.
Naravno, „nemoj se putem zadržavat“ bila je preporuka koja se nije uvijek strogo poštovala.
Povratak iz škole nije bio isto što i odlazak. Poslije nastave vremena je odjednom bilo puno više. Možda bi se odigrala koja na male branke ako bi se našla ekipa.
Pet bi minuta lako postalo petnaest, a petnaest po ure.
Kod kuće bi onda počelo ono poznato:
— Di je više?
Ali ni tada nije bilo puno mogućnosti za provjeru. I tako bi roditelj uglavnom čekao.
Danas nam se čekanje čini kao prilično loš sigurnosni sustav, ali tada je bilo sastavni dio života. Čekalo se na autobus, telefonsku liniju, razvijanje fotografija, pismo, plaću, red kod doktora, a ponekad i dite da se napokon pojavi iza kantuna.
Svijet nije stalno slao obavijest gdje se tko nalazi.
Ipak, roditelji su na neki neobičan način često vrlo brzo doznavali ono što nisi želio da doznaju.
Ako bih napravio kakvu glupost nekoliko ulica dalje od kuće, nije mi puno pomagalo što nije bilo mobitela i društvenih mreža. Uvijek bi me netko vidio. Susjed ili netko s prozora. Poznanik mojih roditelja. Mater od nekoga iz društva.
Vijesti su putovale nevjerojatnom brzinom.
Ponekad bih stigao kući uvjeren da nitko ništa ne zna, a tamo bi me dočekalo:
— Lipo.
Ta jedna riječ bila je sasvim dovoljna da shvatiš kako je tadašnja društvena mreža ponovno proradila bez greške.
I tu je možda najveća razlika između tadašnjeg i današnjeg vremena.
Danas imamo puno više tehnologije koja nam govori gdje je dijete, ali puno manje ljudi oko sebe koji znaju čije je.
Tada nije bilo lokacije na mobitelu, ali je bilo puno očiju koje su poznavale i tebe i tvoje roditelje.
Nije sve u tome bilo dobro. Susjedstvo je znalo biti naporno, privatnost puno manja nego danas, a pitanje „čiji si ti?“ čulo se puno češće nego što bi današnja dica vjerojatno željela.
Ali postojala je nevidljiva mreža u kojoj se podrazumijevalo da će netko pripaziti. Dica su u takvom svijetu ranije dobivala male komadiće samostalnosti.
Otiđi do dućana. Kupi kruv. Odnesi ovo babi. Ostavi ključ ispod tapeta.
Naravno, često smo griješili: gubili ključeve, zaboravljali što treba kupiti, vraćali se kasnije nego što smo smjeli, padali s bicikle, oderali kolina i radili sve ono zbog čega danas ne bih rekao da je nekadašnje djetinjstvo bilo sigurnije. Nije, ali je bilo puno samostalnije.
Ni danas ne bih poželio povratak u vrijeme bez dječjih sjedalica, sigurnijih cesta, mobitela i svih mogućnosti da u sekundi doznaš je li sve u redu. Nema posebne mudrosti u tome da roditelj ne zna gdje mu je dijete samo zato što nekada nije mogao znati.
Na kraju, nije važan ni ključ ni tapet za noge. Važno je ono što se podrazumijevalo: da ćeš se snaći, da znaš put i da ćeš, ako nikoga nema kući, sam otvoriti vrata.
Danas rezervni ključ više ne bih ostavio ispod tapeta za noge.
Nije baš pametno.
Ali ponekad mi se čini da bi vrijedilo sačuvati barem dio povjerenja s kojim smo ga ondje ostavljali.
Za jedno dite ključ nije otvarao samo vrata kuće. Bio je to i jedan od prvih ključeva samostalnosti, premda toga tada nismo bili svjesni.
Trebale su mi godine da zavolim „Ključ je ispod otirača“. Otirač u pjesmi, tapet za noge u životu.
Piše: Ivica Poljičak
