Kada mi netko spomene sedamdesete godine prošloga stoljeća, prva mi je pomisao da je to bilo prije tridesetak godina. Teško mi je prihvatiti jednostavnu računicu koja kaže da je otada prošlo već pola stoljeća. Pola stoljeća zvuči puno dalje nego što sedamdesete žive u našem pamćenju.
Dovoljno je čuti nekoliko taktova neke tadašnje pjesme pa da se vrate slike, mirisi i glasovi za koje smo mislili da smo ih odavno zaboravili. Vrijeme je, očito, mnogo preciznije u kalendaru nego u čovjeku.
Sredina sedamdesetih bila je razdoblje koje danas sažimamo u izraz hrvatska šutnja. U javnosti se pazilo što se govori, kako se govori i pred kim se govori. Ipak, u radijskom programu postojale su emisije koje su bile krajnje bezopasne, a iznimno slušane. U Šibeniku smo ih zvali jednostavno – Želje slušalaca.
Nedjeljom bi se Radio Šibenik palio ranije nego inače. Nije svirao samo kao pozadina kućnim poslovima i pripremanju ručka. Slušalo ga se kako bi se čule vijesti koje se nisu objavljivale u novinama.
Tko se oženio, a koja se udala. Kome se rodio sin, a kome kći. Tko slavi rođendan ili godišnjicu braka. Tko odlazi u vojsku, tko se vraća s broda… Bila je to neka vrsta nepisane zvučne kronike svakodnevice grada i okolice.
Voditelj bi najprije pročitao čestitku, često s dugačkim popisom onih koji je šalju. Čestitali su mater i ćaća, braća i sestre, dida i baka, stričevi, ujci, tete… Nije se smjelo nikoga izostaviti.
A pjesme su bile posebna priča. One nisu bile samo glazbene želje. Bile su znakovi koje smo svi razumjeli. Čim bi se začuli prvi taktovi, moglo se naslutiti što se u nekoj kući slavi.
Kada bi Mišo Kovač zapjevao „Odvest ću te na vjenčanje“, bilo je jasno da su negdje svatovi. Jedino je pitanje bilo – kome?
Nitko se tada nije previše zamarao činjenicom da priča u pjesmi i nije baš najsretnija svatovska priča. Naslov i refren bili su dovoljni. Mišo bi zapjevao o vjenčanju, a u nekoj bi kući rodbina pojačala radio i rekla:
– Evo naše čestitke!
„Tri slatke riječi“ Krunoslava Kiće Slabinca čuvale su se za zaljubljene, zaručnike i bračne godišnjice. Tri riječi nije trebalo posebno objašnjavati. Znalo se koje su, čak i onda kada ih ljudi nisu često izgovarali naglas.
Ana Štefok pjevala je „Majko, nemoj plakati“ i „Doviđenja, sretan put“. Te su pjesme pratile odlaske. Nekoga u vojsku, nekoga na brod, nekoga na rad daleko od kuće. Odlazilo se tada mnogo češće i na mnogo dulje vrijeme. Nije bilo videopoziva ni poruke kojom ćeš u sekundi javiti da si sretno stigao. Ostajala je adresa zapisana na papiru, čekanje pisma i pjesma poslana preko radija.
„Budi sretan, sine moj“ Lidije Percan mogla je majka poslati sinu koji odlazi, sinu koji se ženi ili sinu koji je napokon krenuo svojim putem. U toj jednoj pjesmi bilo je i majčinske brige i ponosa, i radosti i straha koji se pred drugima nije pokazivao.
Kada bi Milo Hrnić zapjevao „Moja Ane broji dane“, pjesma nije pripadala samo Anama. Pripadala je svima koji su nekoga čekali. A čekanje je tada bilo sastavni dio života. Čekali su se brodovi, vlakovi, autobusi, pisma i povratci. Dani su se uistinu brojali.
Posebno mjesto imale su obiteljske pjesme.
Arsenova „Dida moj“ bila je dovoljna da se zaustavi razgovor za stolom i pogleda prema najstarijem članu obitelji. „Al’ tata, ti me voliš“, koju su pjevali Miro i Alan Ungar, bila je dječja čestitka očevima, a „Moja mala djevojčica“ Zdenke Vučković i Ive Robića mogla je pratiti rođenje kćeri, njezin rođendan ili ponosnog oca koji je želio da cijeli grad čuje što mu njegova djevojčica znači.
Nije uvijek bilo presudno o čemu pjesma govori od početka do kraja. Katkad je bio dovoljan naslov, jedna strofa ili refren. Pjesma bi s vremenom dobila novu namjenu i postala zaštitni znak određene obiteljske prigode.
Tako je nastao nepisani glazbeni rječnik čestitki.
Jedne pjesme značile su svadbu, druge odlazak, treće povratak. Jednima su se čestitala djeca, drugima roditelji, a trećima didovi i bake. Ako biste emisiju slušali dovoljno dugo, mogli ste i bez voditelja pogoditi što se slavi. Radio je tada imao neobičnu moć. Jedna poruka, namijenjena jednoj osobi, istodobno je ulazila u stotine kuća.
Danas čestitamo izravno. Pošaljemo poruku, fotografiju, srce ili nekoliko riječi i sve u istom trenutku stigne onome kome je namijenjeno. Brže je, jednostavnije i osobnije.
Ali čestitku uglavnom vide samo oni kojima smo je poslali.
Tada je nečiju radost slušao cijeli grad.
Možda nisi poznavao mladence, ali si doznao da se žene. Možda nisi poznavao obitelj kojoj se rodilo dite, ali bi ti bilo drago kada bi voditelj objavio da su majka i novorođenče dobro. Tuđi životi na nekoliko minuta postajali su dio zajedničkog nedjeljnog programa.
Želje slušalaca nisu bili samo radijska emisija. Daleko od toga da je tada bilo bolje, toplije ili prisnije. Ne treba prošlost uljepšavati. Ali radio nas je barem na nekoliko sati držao na istoj frekvenciji. Danas svatko sluša svoju glazbu, na svojim slušalicama, u vrijeme koje sam odabere. Lako je pronaći gotovo svaku pjesmu koja je ikada snimljena, ali rijetko svi u istom trenutku slušamo istu.
Zato mi se, kada danas negdje iznenada čujem „Odvest ću te na vjenčanje“, vrati stara navika.
Najprije pomislim da je to bilo prije tridesetak godina.
A onda se zapitam – tko se to ženi?
Piše: Ivica Poljičak
