U vrime kada je Ante Baranić započinjao svoj fotoreporterski put, fotografija nije bila tako laka i jednostavna stvar. Danas fotografija nastane prije nego što gotovo i odlučimo da ćemo je snimiti. Izvadimo mobitel, okrenemo ga prema zalasku sunca ili, za selfie, prema sebi, slikajemo spizu u pijatu, fotografiramo utakmicu, koncert ili običnu kavu, pritisnemo ekran i slika je već tu.
Ako nam se ne sviđa, jednostavno je izbrišemo. Pošaljemo je bez razmišljanja u istom trenutku nekome tko je kilometrima udaljen. Ili je jednostavno objavimo na društvenim mrežama.
Nekada je bilo drukčije. Fotoaparat nam nije bio stalno u džepu, nije bio jednostavan produžetak ruke, nego poseban predmet kojim nije znao svatko upravljati. Fotoaparat nije bio za svakoga niti ga je svatko sebi mogao priuštiti. Film je imao 24 ili 36 snimaka, prvo crno-bijeli, a poslije u boji.
Nije bilo beskonačnog ponavljanja. Prije nego što bi se pritisnuo okidač, uvijek bi se našao netko tko bi rekao:
— Čekaj, nisam spreman!
A onaj s fotoaparatom bi, često pomalo nestrpljivo, rekao:
— Ajde, stojte mirno!
Ljudi su se tada za fotografiju znali ukočiti kao da polažu prisegu. Trebam li posebno pisati da bi netko uvik „zaspa“.
Ali to se ne bi znalo odmah. To je bila posebna drama starih fotografija: istinu si doznao tek kasnije. Film se morao potrošiti do kraja. Ako je ostalo još pet snimaka, nije se film nosio na razvijanje tek tako. Trebalo je „ispucati“ ostatak. Nisu uvijek to bile važne slike. To su bile posljednje snimke prije razvijanja filma.
Potom se film pažljivo premotavao, vadio iz aparata i nosio fotografu. Tada je počinjalo čekanje. Trebalo je doći za nekoliko dana. Ponekad i duže. Kad bi napokon omotnica s fotografijama bila u rukama, uvik bi se našlo onih koji nisu bili zadovoljni kako su ispali. Na kraju, važnije fotografije bi završile u obiteljskom albumu, a ostale u praznoj kutiji od cipela. U njoj su se izmišali negativi, fotografije rodbine, slike iz vojske, razglednice, možda pokoja školska knjižica ili pozivnica za vjenčanje. Kad bi se takva kutija otvorila, čovjek bi teško stao na jednoj slici. Jedna bi vukla drugu, a druga treću, pa bi od običnog traženja jedne fotografije nastalo cijelo popodne sjećanja.
Danas imamo tisuće fotografija, ali ih rijetko gledamo. Spremljene su u mobitelima, oblacima, aplikacijama i mapama čija imena ni sami ne razumijemo. Slikamo ručak, more, vlastito lice, račun, parking mjesto, raspored, sve što nam zatreba i ne zatreba. Fotografija je postala bilješka, dokaz, poruka, bolje reći navika. Ima je svugdje, pa je možda zato manje osjećamo.
Nekad ih je bilo manje, ali su duže trajale.
Upravo je u takvom vremenu Ante Baranić učio gledati kroz objektiv. Nije mogao napraviti stotinu fotografija pa poslije tražiti onu koja je uspjela. Trebalo je imati mirnu ruku, ali još više osjećaj za trenutak i kadar.
Otkad sam ga prvi put upoznao, nije bilo šanse da ga poslije negdje sretneš, a da ga ne zamijetiš. Možda zbog fotoaparata koji je s vremenom postao gotovo dio njega, a možda zbog načina na koji je razgovarao s ljudima.
S Antom nikada nije bilo dosadno. Životne istine koje bi kod nekoga drugoga tražile teške i ozbiljne riječi on bi izgovorio tako da se najprije nasmiješ, a tek onda shvatiš što ti je zapravo rekao. Ima rijetku odliku da se zna šaliti na svoj račun.
Ljudi su ga prihvaćali gdje god bi došao. Za fotoreportera je to bilo važno gotovo koliko i fotoaparat. Mogao si imati najbolji objektiv, ali ako bi se ljudi pred tobom ukočili, kući bi donio samo njihove namještene izraze.
Pred Antom se nisu dugo namještali. Dok bi on dobacio nešto svoje, zaboravili bi na aparat. Možda je upravo tada i nastajala najbolja fotografija.
Za fotoreportera posao nije završavao pritiskom na okidač. Zapravo, tada je tek počinjao. Slali bi film u redakciju prvim autobusom ili bi ga sami razvijali, radili fotografiju, a onda je nekako dostavili novinskoj redakciji.
Dok je radio za Slobodnu Dalmaciju, Ante je iz stare šibenske redakcije fotografije slao telefoto uređajem. Razvijena se fotografija stavljala u uređaj, a zatim se preko telefonske veze prenosila redak po redak.
To bi trajalo. Čekalo se pokraj uređaja, osluškivala se veza i nadalo da se negdje putem neće prekinuti. Nikada nisi bio potpuno siguran je li fotografija stigla cijela i hoće li je u redakciji moći upotrijebiti.
Danas se u nekoliko sekundi pošalje stotinu fotografija. Tada je i jedna jedina morala prijeći pravi put.
U dvorani na Baldekinu nije bilo vremena za ponavljanje. Draženov ulazak pod koš, skok ili trenutak kada se čitava dvorana podigla na noge nisu se mogli vratiti zato što fotograf nije bio spreman. Ante je morao ranije izabrati mjesto, namjestiti aparat i čekati.
Da nije bilo njegova fotoaparata, teško bismo danas imali fotografije Dražena Petrovića iz šibenskih dana i prizore s Baldekina koji su poslije postali dio gradske povijesti.
Na njima nije ostao samo Dražen. Ostala je dvorana, publika, lica uz parket, podignute ruke i grad koji tada još nije znao da upravo gleda početak jedne velike, nezaboravne svjetske sportske priče.
Slično je bilo i s Međunarodnim dječjim festivalom. Pred Antinim su se objektivom izmjenjivali glumci, lutkari, plesači, redatelji, djeca i umjetnici sa svih strana svijeta. U njegov su kadar ušli gotovo svi koji su obilježili Festival.
Neki bi u Šibeniku ostali nekoliko dana, bilo je onih koji se više nikada ne bi vratili, ali su ostali na Antinim fotografijama. Mijenjale su se predstave, pozornice, plakati i generacije djece, a on je ostajao uz rub pozornice s fotoaparatom u rukama.
S vremenom je postao hodajuća šibenska fotokronika.
Fotoaparati su se u međuvremenu promijenili. Danas sami izoštravaju sliku, prepoznaju lice, mjere svjetlo i u jednoj sekundi naprave više snimaka nego što je nekada stalo na cijeli film.
Još jedino ne znaju razlikovati što je važno, a što nije.
Ne znaju koje će dijete s Baldekina postati Dražen. To još uvijek mora prepoznati čovjek iza aparata.
Na Antinim fotografijama njega nema. Stajao je s druge strane objektiva. Ali da njega ondje nije bilo, ne bi danas bilo ni dobrog dijela Šibenika koji još uvijek pamtimo i duboko nosimo u sebi.
Piše: Ivica Poljičak
