Rujan je donosio početak škole. Pripadam onima koji se tome nisu pretjerano radovali. Najradije bih da beskraj ljetne bezbrižnosti nikada ne prestane.
Međutim, s prvim kišama donosila je škola i svoje draži, na prvi pogled nevidljive. Između školskih obveza, a njih se nije moglo izbjeći, odvijao se cijeli jedan život. Udaljen od velikih događaja, ali nama tada važniji od svega.
Osam godina u životu nije malo. Zar ne?
U prvi razred krenuo sam u rujnu 1971. godine. Godine koja u Hrvata ima svoje posebno mjesto. Dok su se oko nas događale velike stvari koje kao djeca nismo mogli razumjeti, moj veliki događaj bio je prvi ulazak u školsku učionicu.
Dobro pamtim nekoliko detalja ulaska u taj novi svijet.
Bilo nas je puno. Razred je bio pun kao šipak. U jednu učionicu stalo nas je 44. Više nije bilo mjesta niti za jednu stolicu. Danas, kada su razredi s tridesetak učenika već prekobrojni, takvu je brojku teško i zamisliti. Nama je bila normalna. Drukčije nismo niti znali.
Mirjana Gazivoda povela nas je u prvom i dovela do petog razreda tadašnje Osnovne škole Lepa Šarić, današnje OŠ Tina Ujevića. Sve je uz nju izgledalo tako jednostavno. Pamtim je po dobru. Bila je tiha u odnosu na druge učiteljice. Barem sam je ja tako doživio. U isto vrijeme brižna prema svojim učenicima.
Nosili smo plave školske kute. Trebalo je s prednje strane zašiti grb škole, ali ih nije bilo dovoljno za sve. Ja ga nisam dobio. Mala stvar, gotovo beznačajna, ali žal je ostao zapamćen za cijeli život. Dječje pamćenje ima neku svoju logiku. Zaboravi važno, a sačuva ono što odraslom čovjeku izgleda kao sitnica.
Pamtim školske papuče i stalaže za cipele ispred ulaza u razred. Prije ulaska trebalo se preobuti. Cipele su ostajale vani, nekad uredno posložene, a nekad nabacane, dok smo u papučama sjedili u klupama. Sve je imalo neki svoj red.
U višim razredima prvi razrednik bio nam je Ante Bulat, nastavnik Prirode. Dobar kao kruh. Pokušavao nas je učiti redu, radu i disciplini. Nismo baš uvijek bili spremni prihvatiti njegove životne poduke, ali nešto je ipak ostalo. Danas puno bolje razumijem koliko je strpljenja trebalo imati s toliko djece koja su u isto vrijeme ulazila u nemirne godine odrastanja.
Potom je razrednica bila Vinka Foskio, nastavnica Hrvatskog jezika. Njoj dugujem što nikada nisam imao problema s č i ć, je ili ije, malim i velikim slovom. I još puno toga. Pravopisna pravila koja smo tada ponavljali činila su se kao još jedna školska obveza. Poslije shvatiš da su postala dio tebe.
Škola nije bila samo ono što se događalo u učionici.
Trčalo se prije škole i poslije škole. Trčalo se i za vrijeme odmora. Kao da nikamo nismo znali ići polako. Iz male dvorane čuo se zvuk košarkaške lopte. Udarac o pod, pa odjek. Lopta se mogla čuti i onda kada je nisi vidio. Za nas s Baldekina bio je to zvuk koji će obilježiti puno više od školskih dana.
Posebna priča bila je marenda.
Mater je znala pofrigati jaje na kajganu, staviti ga u kruh i zamotati u aluminijsku foliju. Folija bi sačuvala malo topline, a kada bih je otvorio, širio se miris zbog kojega su sve kupovne marende izgledale manje važne.
O Bože, kako je to bilo slasno.
Ništa posebno, rekli bismo danas. Jaje i komad kruha. Međutim, neke okuse više nikada ne pronađeš, koliko god poslije u životu bilo svega. Možda se ne pamti samo okus, nego i materina ruka koja je marendu pripremila prije nego što te poslala u školu.
Školu nisu činili samo učitelji, nastavnici i učenici. Pamtim podvornicu tetu Venku iz Mandaline. I Žagara. Domara Vujića i njegovu Jelicu. Bili su dio školske svakodnevice, ljudi koje smo svakodnevno susretali po hodnicima i oko škole, ne razmišljajući da ćemo im imena pamtiti i nakon punih 55 godina.
Pamtite li vi svoje nastavnike iz osnovne škole?
To su ljudi koji su ostavili traga u našim životima. Danas na njih gledam s puno simpatije, premda nije uvijek bilo tako u vrijeme dok smo odrastali, hodali školskim hodnicima i sjedili u školskim klupama. Iz te perspektive svijet je izgledao potpuno drukčije nego što ga vidimo danas.
Tada nam se činilo da škola traje beskrajno. Jedna školska godina bila je duga, a osam godina gotovo cijeli život. Danas je dovoljno zatvoriti oči i sve prođe u nekoliko slika.
Plava kuta bez školskog grba. Papuče i cipele na stalaži. Ante Bulat i Vinka Foskio. Trčanje prije i poslije nastave. Zvuk košarkaške lopte iz male dvorane. Marenda zamotana u aluminijsku foliju.
Ne samo da se sve promijenilo oko nas, nego smo se promijenili i mi. Samo nam je to ponekad teško priznati.
Ipak, nešto je ostalo. Razred s 44 učenika u koji nije mogla stati niti jedna stolica više.
I osam godina za koje tada nismo znali koliko će dugo trajati u nama.
Piše: Ivica Poljičak
