Godina je 1964. Pred vratima još neobnovljene crkve svetog Krševana stoje dvije djevojčice. Zidovi su nagriženi vremenom i išarani ondašnjim, ako ih smijemo tako zvati, grafitima. Kamen je taman, a vrata djeluju kao da su zaboravljena zajedno s građevinom koju čuvaju.
Međutim, usred sve te zapuštenosti – djeca.
Djevojčice nisu došle razgledati kulturnu baštinu niti su znale da poziraju pred poviješću. Za njih je to bio njihov grad, njihov kvart, možda tek kratko zaustavljanje između kuće i igre. Skaline su služile kao tribine, a ulice i trgovi bili su najveće dječje igralište.
Šibenik je tada bio siromašniji, neuređeniji i daleko zapušteniji nego danas. Ali iza škura se živjelo. Iz portuna se dozivalo, po kalama se trčalo, a dičija alabuka bila je dio svakodnevice – prirodan zvuk grada.
Danas nam Šibenik možda nikada nije izgledao ljepše. Obnovljena su pročelja, očišćen kamen, uređeni trgovi i osvijetljene palače. Crkva svetog Krševana pokazuje svu svoju ljepotu. U njoj je izložbena galerija. Stara gradska jezgra blista pred stanovnicima, gostima i fotografskim objektivima.
Samo što je u toj ljepoti sve manje dice.
Njihova se alabuka u punoj snazi vrati tijekom dva tjedna Međunarodnog dječjeg festivala. Tada ulice ponovno postanu pozornice, trgovi igrališta, a skaline mjesta susreta. Grad se na trenutak prisjeti kako zvuči kada pripada djeci. A onda se zastori spuste, svjetla pozornica ugase i u kale se ponovno useli tišina.
Ova fotografija nije poziv na nostalgiju za zapuštenim fasadama, urušenim zidovima i grafitima. Nitko razuman ne može žaliti za vremenom u kojem je vrijedna baština propadala. Ona nas samo podsjeća na nešto što se u sjaju obnovljenog kamena lako previdi: zgradu možemo spasiti obnovom, ali grad možemo sačuvati jedino životom.
Obiteljima koje žive iza škura. Djecom koja se igraju na trgovima ne zato što je organiziran program, nego zato što su ti trgovi njihov prošireni dnevni boravak.
Djevojčice s fotografije odavno su odrasle, tko zna možda se i prepoznaju na ovoj staroj crno-bijeloj fotografiji.
Piše: Ivica Poljičak
