Prije se sve krpalo i popravljalo. Kad bi se bacilo u škovace to bi stvarno bija kraj, nije više bilo pomoći. A sve drugo se čuvalo, čak i kad nije odma tribalo. Koliko san samo puta čuja: „Ne bacaj, nikad ne znaš kad će ti i zašto ustribat“. Pogotovo se nije bacalo bocu, u kojoj bi se kupija sok za raslavit s vodom ili staklenke od kiselih kukumara ili maramalade, još one velike. Mater bi sve to oprala, dobro ocidila, okrenila naopako i stavila u konobu. Kruva ne pita znala bi reći, neka stoji nikome ne smeta. A onda, kad bi sridinom lita uzljutila ljutiku i kapulicu imala bi ušta stavit. Kapula, i ljutika, kako onda tako i danas nije mi draga sirova, al’ san se zato gušija u kiseloj kapulici. Tako i danas. Godinama poslin, napravija bi i sam. Triba nać dobru, čvrstu kapulicu, a ja volin malo veću ili ljutike, sad je pravo vrime za to. Premda je sve manje, izvrsna je iz Ljubitovice. I onda zimi pomalo guštaš. E, danas boca u dućanu ima svakakvih i zapravo reći nisu skupe, al’ opet, teško mi je u škovace bacit bocu kad pojiden zadnji kiseli kukumar. Bude mi ža bacit i sitin se kako se prije ništa nije bacalo jer je uvik moglo ustribat…
Ne samo da se nije bacalo, nego se i krpalo. Krajem 1959. godine, čitam u starim novinama, „Šibenik je dobio još jednu modernu prodavaonicu“. Svi su oko mene govorili „Bata“, a tada se otvorio adaptirani dućan postola „Borovo“. Projekt je izradio „Milivoj Nadaški, dok je inventar proizveden u vlastitoj tvornici obuće“. U kući se govorilo „Bata“, a s vremenom, osamdesetih godina prošlog stoljeća u gradskom govoru svakodnevice počinje prevladavati „Borovo“. Ime „Borovo“ u prvom redu vežem uz startasice krpene tenisice koje su nosile cure te borosane koje su nosile zaposlene žene, dok kad čujem „Bata“ onda me to izravno asocira na priče koje sam slušao u djetinjstvu, tada se sve krpalo i popravljalo. Vjerovali ili ne tada se u „Bate“ reklamirao servis za popravak čarapa. Iz današnje perspektive zvuči nestvarno, zar ne? Od tuda i izraz „ćorava bumbeta“. Odnosilo se to na žaulju koja je pregorila, a onda bi se sačuvala i preko nje bi navukla čarapa, muška ili ženska najlonka kako bi se lakše zakrpalo. Još uvijek je u to vrijeme vladala velika materijalna neimaština.
Krpale su se čarape, bjankarija, stavljali su se tašeli na nogavice i laktove i tako redom.
Svijet se dramatično promijenio od tih vremena. Svega ima više, u materijalnom smislu nikada se nije lakše živjelo, problem je prestala biti glad, a postao je višak kilograma.
Sve je dostupno, svatko može biti svoj majstor. Međutim,
kod gradnje kuće na samom kraju šezdesetih godina šparala i ispravljala nakon uporabe svaka brukva. To bi dopalo djecu. Nije to bio težak fizički rad, ali bio je koristan, a takvih sitnih poslova bilo je jako puno. Nekih se jako dobro sjećam, kao primjerice pridržavanja špaga kojim se određivao pravac i dužina tijekom šalovanja. Ili, prikupljanje kamenja za betoniranje zidova da bi se uštedjelo betona. Ipak, najbolje se sjećam ispravljanja brukava. Tada se brukva koristila više puta, a nakon što bi konjskim kliještama izvadila trebalo je poslije izravnati. Dobio sam mali komad željeza, čekić i iskrivljene, neravne brukve koje sam potom ravnao udarcima čekića što mi je pričinjalo zadovoljstvo. Ne samo da sam bio koristan, nego je to bila i igra.
Brukva je tada predstavljala vrijednost za sve one koji su gradili kuću. Jedne su bile za kašune, druge za štukete, a treće za ljepenku…
Danas brukvu rijetko ustreba i uvijek ih ima daleko više nego je potrebno. Uz to, ne kupuju se više u starim željezarijama kao nekad, druga je vrsta prodavaonica. U gradu je bilo više željezarija, razlikovali su ih po dijelu grada ili po trgovcu koji je tamo radio. Slušao sam tako o željezariji pri kraju Kalelarge, preko puta bivše Alpe, u kojoj je radio ćaća od Vice Vukova. Željezarije tamo nema desetljećima, sada se prodaju šugamani i sve ostalo s čim se ide na plažu. A ni Alpe nema već dugo vrmena, a neće se više ni vratiti. Drugo je vrijeme, stvari se više ne kvare nego zastarijevaju. Tko bi više danas ispravljao neravne brukve…
Piše: Ivica Poljičak
