Triba li uopće reći da se svakoga lita govorilo kako je vruće?
Govorilo se to i krajem šezdesetih, dok su prve televizije pomalo ulazile u šibenske domove, a o klima-uređajima nitko nije mogao ni sanjati. Jedina klimatizacija značila je pronaći malo lada uz more, povući se u kuću iza zatvorenih škura ili čekati da navečer oćuti teke bave.
Na Križu, tom dijelu Baldekina na kojem sam odrastao, prava svakodnevica gledano očima dječaka počinjala je tek kada bi sunce oslabilo, a iz kuća su se ponovno počeli čuti glasovi.
Odrasli su sjedili ispred kuća, po teracama i dvorištima. Neki bi poslije večere krenuli napraviti đir po gradu i rivi. Kasno se lijegalo, a spavalo se uz širom otvorene prozore, nadajući se da će se tijekom noći kroz njih provući barem malo friškine.
Nama dici vrućina nije smetala. Po cili dan bili smo vanka, na ulici ili na moru. Kada bi se smrklo, bilo nas je još više. Igrale su se žmire i vaćale, a ako bi gorila koja letrika, onda i graničari. Ulica je bila živa i vesela. Tribalo nas je tirati kući.
— Ajde kući, dosta je bilo!
Čuli bismo, ali se ne bismo odmah odazvali. Uvijek je trebalo završiti još samo jednu igru, pronaći još jednoga skrivenog, otrčati još jednom od zida do zida.
Tek danas razumijem zašto su stariji stalno spominjali prvu kišu poslije Velike Gospe. Čekali su je kao olakšanje. Kada bi ona pala, govorili su da je lito gotovo. Otišlo bi se još koji put na kupanje, dani bi neprimjetno postajali kraći i već bi se počela spominjati škola.
Ljeto tada nije bilo samo godišnje doba. Bio je to poseban način života.
Otvoreni prozor nije služio samo da kroz njega uđe zrak. Kroz njega je ulazio čitav susjedski život. Čuli su se razgovori iz kuće do kuće, zveckanje posuđa nakon večere, radio, poneka od prvih televizija, smijeh s terace i mater koja s prozora doziva dite. Čulo se tko je kome došao, tko se vratio s puta, gdje se sutra ide na kupanje i što se kome dogodilo na drugom kraju grada.
Nije bilo Facebooka, ali se o svemu razgovaralo licem u lice. Vijesti se nisu dijelile pritiskom prsta, nego preko zida, s prozora, na skalinama ili ispred kuće. Jedna priča prelazila je iz dvorišta u dvorište, dobivala nove pojedinosti i nastavljala živjeti.
Nije u tim pričama sve moralo biti sasvim točno. Ali način na koji su ih odrasli pripovijedali činio mi se jako važnim.
Jedna mi je ostala u pamćenju do danas.
Ne sjećam se tko ju je prvi ispričao ni na kojoj sam je teraci čuo. Možda je dopirala kroz otvoren prozor dok sam se pravio da ne slušam odrasle. Bila je to priča o čovjeku iz Etiopije koji je bos istrčao olimpijski maraton i pobijedio.
Zvao se Abebe Bikila.
Nama su tada često govorili da trebamo hodati bosi što više možemo. Gotovo svakome od nas pronalazili su ravna stopala, pa je bosonogo hodanje bilo neka vrsta općeg dječjeg lijeka. Hodali smo po zemlji, kamenu i betonu, a ponekad bismo neoprezno zakoračili i na vrući asfalt.
Taj osjećaj ostane u stopalima za cijeli život. Najprije kratka toplina, a onda pečenje zbog kojega počneš preskakivati s noge na nogu i tražiti komadić hlada.
Zato mi je priča o Bikili bila potpuno nevjerojatna.
Nije pretrčao nekoliko metara užarenog asfalta na Križu. Pretrčao je čitav maraton — više od četrdeset i dva kilometra — ulicama Rima.
Bilo je to 10. rujna 1960. godine, na Olimpijskim igrama u Rimu. Zbog vrućine utrka je počela tek kasno poslijepodne. Dok su se maratonci približavali cilju, već se spustila noć pa su dio staze osvjetljavali vojnici s bakljama.
Bikila je trčao bos. Objašnjenje je bilo jednostavnije od legendi koje su se poslije stvarale: tenisice koje je isprobao nisu mu dobro pristajale, a on je ionako bio naviknut trenirati bez njih. Odlučio je vjerovati vlastitim stopalima.
Trčao je starom Apijskom cestom, pokraj rimskih spomenika i Aksumskog obeliska koji su Talijani odnijeli iz njegove zemlje za vrijeme okupacije Etiopije. Na cilj pod Konstantinovim slavolukom stigao je za 2 sata, 15 minuta i 16,2 sekunde. Bio je to novi svjetski rekord i prva olimpijska medalja za Etiopiju — odmah zlatna.
Kao da ni to nije bilo dovoljno, četiri godine poslije u Tokiju ponovno je osvojio olimpijski maraton. Taj put u tenisicama.
Ali nama je ostao bos.
U dječjoj predodžbi nisam mogao spojiti svoja stopala, koja bi zapekla nakon nekoliko koraka po vrućem asfaltu, s čovjekom koji je tako trčao kroz cijeli Rim. Afrika nam je bila daleka, Olimpijske igre još dalje, a Bikila je izgledao kao netko iz priče u kojoj ljudi mogu učiniti ono što se običnom čovjeku čini nemogućim.
Takvi su junaci krajem šezdesetih ulazili u naše živote. Ponekad preko televizijskog ekrana, češće kroz priče odraslih. Dok su oni sjedili na teracama, mi smo se motali u blizini, tobože zaokupljeni igrom, a zapravo upijali svaku riječ.
Danas je teško zamisliti koliko je svakodnevicu promijenio jedan običan botun na daljinskom upravljaču.
Pritisneš ga i soba se rashladi. Zatvoriš vrata i prozore da hladan zrak ne pobjegne. Ulice, terace i dvorišta ostanu vani, a svatko se povuče u svoj ugodno ohlađeni prostor.
Klima-uređaj nije samo rashladio naše kuće. Neprimjetno ih je i utišao.
Zatvoreni prozori zadržali su hladan zrak, ali s njime i naše glasove. Više se ne čuje što se govori za susjednim stolom, tko se smije na drugoj teraci ni tko s prozora doziva dite. Možda se razgovara jednako mnogo, ali ti razgovori više ne pripadaju ulici.
Ponekad se zapitam kako smo uopće mogli živjeti bez klimatiziranih prostorija. Kako smo putovali autobusima i vlakovima bez klime, radili, spavali i podnosili dane kada se činilo da se ni kamen ne može ohladiti.
Mogli smo zato što nismo znali za drukčije. I zato što smo vrućinu, kao i mnogo toga drugoga, podnosili zajedno.
To ne znači da se nekada živjelo bolje. Šezdesete su još bile godine oskudice. Mnogo toga što danas smatramo običnim bilo je nedostižno, a udobnost za kojom se čeznulo nije bila nikakav hir. Nema ništa romantično u neprospavanoj noći, pregrijanom autobusu ili danu provedenom tražeći komadić lada.
U toj je oskudici, međutim, stasala nova generacija. Generacija koja možda nije imala mnogo, ali je svoje snove pronalazila u pothvatima ljudi koji su izgledali nestvarno. Jedan od njih bio je mršavi etiopski vojnik koji je pod rimskim bakljama bos dotrčao do olimpijskog zlata.
Ne bih se zbog toga odrekao klime niti bih se želio vratiti u oskudicu. Ali kada danas pritisnem botun na daljinskom i prije nego što zatvorim prozor, ponekad zastanem.
Izvana se više gotovo ništa ne čuje.
A nekada je kroz otvorene prozore do nas mogao dotrčati čak i glasoviti Abebe Bikila.
Piše: Ivica Poljičak
