Ljeto ranih sedamdesetih ni po čemu nije izgledalo da će po nečemu biti drukčije. Škola je završila, dani su bili dugi, igrali smo balun na male branke i čekali s kim ćemo na kupanje. Međutim, 1972., krajem ljeta, televizor je ušao u moj život na velika vrata. Ljetne Olimpijske igre u Münchenu. Pratio sam doslovce sve što se moglo pratiti, jedino nisam razumio palestinsku terorističku pozadinu napada na izraelske sportaše. Prvo su ih oteli i uzeli za taoce, a onda je, nakon neuspjele akcije njemačke policije, sve završilo smrću 11 izraelskih sportaša i članova delegacije. O tomu su razgovarali odrasli.
Za osmogodišnjeg dječaka sportska bajka olimpijskih igara započela je s prvom pobjedom Marka Spitza. Zapravo, plivanje je još uvijek izgledalo kao prirodni produžetak ljeta. Gledano mojim očima, Mark Spitz nije bio sportaš. Bio je lik iz bajke. Imao je sedam zlatnih medalja, brkove koji su ga činili starijim nego što jest i kupaće gaćice Speedo u bojama američke zastave. Kad bi skočio u bazen, samo bih iščekivao pobjedu i novu medalju.
Ono što tada nisam znao, Mark Spitz „nije pao s neba“ u Münchenu. Već na prethodnim Olimpijskim igrama u Meksiku bila su velika očekivanja, ali je osvojio „samo“ dvije zlatne medalje. Igre u Meksiku 1968. nisam objektivno mogao pratiti, ipak su četiri godine premalo, ali tada još uvijek nismo imali TV u kući. Nisam znao da je Spitz u Minhen stigao s velikim očekivanjima. Sa svojim brkovima – tada rijetko viđenim među plivačima – i s osmijehom koji nije bio umišljen, nego samouvjeren. A onda je započela neviđena zlatna serija. Prva utrka – zlato. Druga – zlato. Treća – svjetski rekord. I tako redom. Sedam utrka. Sedam zlatnih medalja. Sedam svjetskih rekorda. Sve je djelovalo tako lako.
Plivanje je sport bez buke. Nema navijačkih pjesama, nema navijačkih hordi. Samo voda i tijelo. Ili jesi ili nisi. Nije pitanje sreće, nego snage i plivačkog umijeća. Upravo tako, Spitz nije provocirao, nije glumio zvijezdu. Međutim, na kraju je postao zvijezda.
Spitz se povukao iz natjecateljskog plivanja relativno mlad. Pokušao je ostati u javnosti, pojavljivao se, radio, govorio. Ali ništa što je došlo poslije nije se uspjelo niti približiti Minhenu. Spitzov trenutak trajao je jedno ljeto.
Vrijeme je poslije učinilo svoje… Rekordi su srušeni. Medalje su nadmašene. Tehnika plivanja se promijenila. Ali slika je ostala.
Mark Spitz u vodi. Brkovi. Zastava na kupaćim gaćicama. Mirno lice i blagi osmijeh. Sedam puta zlato.
Prošlo je preko 50 godina. To što pamtim Spitza ostalo je povezano s osjećajem, ne brojkama. Uz djetinjstvo. Uz Speedo kupaće gaćice koje su mi daleko više bile važne dok ih nisam imao.
Mark Spitz bio je spektakularan plivač, a meni je bio simbol kraja ljeta 1972. godine.
A takva se ljeta pamte cijeli život.
Piše: Ivica Poljičak
