Kad je 28. kolovoza 1895. godine električna svjetlost prvi put obasjala šibenske ulice, bio je to događaj koji je izazvao veliko oduševljenje građana. Šibenik je tada dobio prvu javnu gradsku rasvjetu na izmjeničnu električnu energiju u svijetu i zakoračio u novo doba. Zbog povijesnog značenja toga događaja Hrvatska elektroprivreda upravo taj datum obilježava kao svoj dan.
No kako je Krešimirov grad izgledao noću prije dolaska električne energije? Kako se prolazilo njegovim uskim ulicama i kalama, tko se usuđivao izići nakon što bi sunce zašlo i čime su Šibenčani osvjetljavali svoje domove?
U srednjem vijeku s posljednjim zrakama sunca gasio se i život na gradskim ulicama. Javne rasvjete nije bilo, a baklje su se palile samo u izvanrednim i svečanim prigodama. Za vrijeme sajmova o Trojstvu mnogi bi pred kućna vrata iznijeli feral, pa bi grad barem nakratko dobio drukčije, svečanije lice.
Onaj tko je noću morao prolaziti gradom nosio je feral u ruci. Isto su činili i noćni stražari. U večernjim satima nije se izlazilo radi šetnje ili zabave. Iz kuće se odlazilo samo u slučaju velike nužde. Stari su zato znali govoriti, nimalo biranim riječima, da po noći gradom idu samo „kurve i lupeži“.
Čestite djevojke i žene morale su se vratiti kući na Zdravu Mariju, odnosno do večernje zvonjave. Najkasnije bi se svi povukli kada bi se oglasila „ura noći“, sat vremena poslije. Tada bi ulice utonule u mrak, a grad bi utihnuo do svitanja.
U kućama se, dakako, nije sjedilo u potpunom mraku. Palile su se voštanice, svijećnjaci s više svijeća, fiorentinske svjetiljke i male uljanice. Upotrebljavale su se i veće metalne svjetiljke, poput onih koje su gorjele u mlinicama za masline i hodnicima gospodskih kuća.
Posebnu su ulogu svjetla imala u crkvama. Ondje su gorjeli svijećnjaci s uljanim kandelama od raznobojnog stakla i voštanice. Na vratima i prozorima zvonika postavljale su se spužaline napunjene uljem, koje je gorjelo preko stijenja. U svečanim prigodama spužaline su se mogle vidjeti i na prozorima kuća, terasama te na vrhovima gradskih zidina.
Prvi javni ferali u Šibeniku uvedeni su za vrijeme posljednjega gradskog kneza, između 1795. godine i propasti Mletačke Republike 1797. godine. Prema sačuvanim zapisima, Šibenik ih je dobio prije ostalih dalmatinskih gradova.
Od 1798. godine brigu o javnoj rasvjeti preuzela je šibenska općina. Nije to, međutim, značilo da su sve gradske ulice odjednom bile osvijetljene. Godine 1842. Šibenik je imao samo 26 javnih ferala. Bili su raspoređeni duž glavnih gradskih ulica, dok su ostale kale i dalje noću ostajale u mraku.
Ferali su gorjeli na ulje, a na njemu se štedjelo koliko god je bilo moguće. Sredinom 19. stoljeća palili su se samo tijekom prve ure noći i samo kada nije bilo mjesečine. Takvih je noći u godini bilo oko 240. Kada bi mjesec dovoljno osvijetlio grad, općinski se ferali nisu ni palili. Mjesečina je, moglo bi se reći, bila najjeftinija šibenska javna rasvjeta.
Općina je 1850. godine raspisala natječaj za održavanje 24 velika ferala s odrazom svjetla, što znači da su imali zrcalo, te još 33 manja ferala bez zrcala. Bili su postavljeni po gradu i predgrađu, a trebali su gorjeti do tri sata poslije ponoći, i to u noćima bez mjesečine.
Tko bi dobio posao održavanja rasvjete imao je i dodatnu obvezu: svakoga dana morao se brinuti o čišćenju gradskih ulica i obale.
Pojmovi grada i predgrađa tada su imali mnogo jasnije značenje nego danas. Šibenik je 1850. godine još bio u cijelosti opasan gradskim zidinama. Grad je bio ono što se nalazilo unutar zidina, a sve izvan njih bilo je predgrađe. Granica se jasno vidjela i nitko nije dvojio gdje jedno završava, a drugo počinje.
Tako je Šibenik živio prije električne energije – u ritmu sunčeva zalaska, crkvenih zvona i mjesečevih mijena. A onda je, toga kolovoškog dana 1895. godine, gradom napokon zasjala električna svjetlost i zauvijek promijenila šibenske noći.
PIŠE Ivica Poljičak
