Teško je povjerovati, ali ovaj gotovo pust krajolik snimljen je 1960. godine iznad Žaborića.
U prvom planu makadamskom cestom prolazi fićo, tadašnji simbol novih vremena. Prema moru škrta zemlja, suhozidi, masline i makija. Tek nekoliko kuća, a do obale vode uski putovi. Uvale su mirne i prazne, bez apartmana, terasa, automobila, brodica i uređenih plaža i svega što je donio turizam. Život se tada uglavnom ravnao prema zemlji, moru i godišnjim dobima.
Velika prekretnica stigla je izgradnjom Jadranske magistrale. Počele su nicati kuće za odmor, apartmani, restorani i vile, a nekadašnje poljske staze pretvarale su se u uske ulice. Zemljišta uz more dobila su novu vrijednost, dok su suhozidi, maslinici i obrađene parcele polako uzmicali pred gradnjom. U samo šest i pol desetljeća Žaborić se promijenio gotovo do neprepoznatljivosti. Danas bi čak i dobri poznavatelji ovoga kraja teško na prvi pogled odredili mjesto s kojeg je fotografija snimljena. Stara fotografija svjedoči koliko se brzo mijenjaju prostor i način života. Ne želimo reći da je nekoć sve bilo bolje niti zanemariti činjenicu da je razvoj mnogima donio lakši i ugodniji život. Ipak, teško je ne primijetiti da se u toj preobrazbi često izgubila mjera i da je stihija betona progutala velik dio nekadašnjeg krajolika. Maslinici, suhozidi i slobodni dijelovi obale nestajali su pred gradnjom koja nije uvijek poštovala upravo onaj prostor zbog kojeg su ljudi nekada dolazili u Žaborić. Ova fotografija zato nije samo uspomena na prošlost nego i podsjetnik da prostor nije neiscrpan. Višak betona nadvladao, nažalost trajno, autentičnost krajobraza po kojoj želimo da nas prepoznaju.
PIŠE Ivica Poljičak
