U nedjelju, točno 149 godina nakon službenog otvaranja željezničke pruge prema Šibeniku, na gradskom kolodvoru neće biti proslave. Neće svirati glazba, neće se vijoriti zastave niti će se na peronu okupiti gradski uglednici.
Prema važećem voznom redu, jedan će vlak iz Šibenika krenuti u 8.31. Drugi je predviđen u 14.27, a nedjeljni večernji polazak u 22 sata. Bit će to običan željeznički dan, ako takvih u Šibeniku više uopće ima.
Blagajna će biti zatvorena. Radi samo od ponedjeljka do petka. Uostalom, tko još kartu kupuje na blagajni.
A prije 149 godina bilo je sasvim drukčije.
Bio je četvrtak, 4. listopada 1877. godine, kada su službeno otvorene pruge Siverić – Šibenik, odnosno Siverić – Split.
Dolazak željeznice bio je tada događaj kojim se mjerio napredak cijeloga grada.
Vlak je u Šibenik zapravo stigao nekoliko mjeseci ranije. Prvi pokusni vlak iz Šibenika preko Perkovića do Siverića prošao je 15. svibnja, a tijekom svibnja i lipnja bilježe se provizorna uporaba pruge i probne vožnje. Ipak, 4. listopada ostao je službeni rođendan šibenske željeznice.
Možemo samo zamišljati kako je tada izgledao ulazak parne lokomotive u grad. Dim iznad tračnica, para, metalni zvuk kotača i ljudi koji su prvi put gledali stroj što se kreće bez konja i jedara. Nama, koji smo vidjeli automobile bez vozača i razne letjelice, teško je razumjeti koliko je čudesno mogao izgledati vlak u Šibeniku 1877. godine.
Šibenik je tada bio mnogo manji grad. Današnji Baldekin nije postojao u obliku kakav poznajemo, a kolodvor je podignut na gradskoj periferiji, na prostoru prema kojemu će se grad tek širiti.
Pruga nije građena prvenstveno zbog putnika, oni u početku nisu bili najvažniji. U njezinoj se pozadini nalazila vrlo ozbiljna gospodarska računica: ugljen iz siverićkih rudnika trebalo je što brže i jeftinije dopremiti do mora. Željeznica je rudnike povezala s lukama u Splitu i Šibeniku, a Šibeniku otvorila zaleđe na način koji do tada nije bio moguć.
Ugljen je dobio put prema brodovima, a grad novu vezu sa svijetom.
Među onima koji su dobro razumjeli značenje pruge bio je Ante Šupuk. Nedugo nakon što je početkom 1873. godine izabran za šibenskoga načelnika, od državnih je vlasti tražio izgradnju željezničkog odvojka prema Šibeniku. Četiri godine poslije vlak je stigao u grad.
Bila je to jedna od prvih velikih pobjeda Šupukova vremena. Poslije će doći vodovod, hidroelektrana na Krki i električna javna rasvjeta na izmjeničnu struju, ali pruga je među prvim velikim zahvatima pokazala da se Šibenik više ne želi miriti s prometnom i gospodarskom periferijom.
Ipak, ta je željeznica imala neobičnu manu. Otvarala je grad prema svijetu, ali još nije vodila do ostatka toga svijeta.
Prva dalmatinska željeznička mreža bila je odsječena od kontinentalnih pruga. Dionica od Siverića do Knina otvorena je 1888. godine, ali na pravi željeznički spoj sa Zagrebom i ostatkom zemlje trebalo je čekati dovršetak Ličke pruge 1925. godine.
Gotovo pola stoljeća Šibenik je, dakle, imao željeznicu koja je završavala u Dalmaciji.
No i takva je pruga mijenjala grad. Uz nju se razvijala luka, širili skladišni i industrijski prostori, a teretni su vlakovi prevozili ugljen, drvo, boksit i drugu robu. Tračnice su s vremenom produžene prema lučkim pogonima, a željeznica je utjecala i na smjer u kojem se Šibenik urbanistički širio.
Poslije su se njezinom gospodarskom životu pridružile tisuće osobnih priča. Vlakom se išlo na posao, u školu i vojsku. Njime se odlazilo na studij u Zagreb i vraćalo kući za blagdane. Preko Perkovića i Knina kretalo se prema životu koji je mnogima izgledao veći od grada iz kojega su pošli.
Zato Perković nije ostao samo ime željezničkog čvorišta. Ušao je u šibensku svakodnevicu, u priče o odlascima i povratcima, pa naposljetku i u Arsenovu pjesmu.
Željeznica je nekada bila jedan od zvukova grada. Čulo se spajanje vagona, škripanje kočnica, rad dizelskih motora i glas koji je najavljivao polazak. Kolodvor nije bio mjesto na koje se dolazi samo kada se putuje. Bio je mali grad u gradu, sa svojim pravilima, radnicima, putnicima i vječnim čekanjem.
Danas je ondje mnogo tiše.
Pruga i dalje postoji. Vlakovi i dalje voze prema Perkoviću i Kninu, zaustavljajući se u Mandalini, Ražinama, Primorskom Svetom Jurju, Primorskom Vrpolju, Dabru i Ripištu. Ali, za razliku od nekad putnike gotovo možete pobrojati na prste jedne ruke.
Za godinu dana pruga će obilježiti velikih 150 godina. Bit će to okrugla obljetnica, pogodna za izložbe, stare fotografije, govore i prisjećanja na parne lokomotive. Sve to treba napraviti. Grad bi morao znati obilježiti dan kada je stigao jedan od najvažnijih izuma modernoga doba.
Međutim, danas, kada se Europa ponovno okreće vlakovima kao čišćem i pametnijem obliku prijevoza, bilo bi neobično da mi vlastitu prugu promatramo samo kao ostatak prošlosti.
Tračnice su još ondje. Vlak još dolazi.
Pitanje je samo čekamo li ga ili smo već otišli nekim drugim putem.
Piše: Ivica Poljičak
