Na Dan zahvalnosti, 25. studenoga 1976., u dvorani Winterland u San Franciscu okupilo se oko pet tisuća ljudi. Na pozornicu je izašao The Band, bend koji se te večeri opraštao od zajedničkog života na pozornici.
Zvali su se jednostavno The Band. Prije toga svirali su kao The Hawks, a zatim pratili Boba Dylana u razdoblju kada je prešao s akustične folk glazbe na električnu. Njihov zvuk nosio je tragove countryja, bluesa, gospela i rocka. Pjesme su zvučale kao da dolaze s putovanja dugim američkim cestama, iz malih gradova i iz priča koje su ljudi vole prepričavati kada se nakon dugo vremena okupe za zajedničkim stolom.
The Last Waltz nije bio zamišljen kao običan koncert. Bend je pozvao glazbenike koji su bili dio njegova puta ili su dijelili isti glazbeni svijet. Te su se večeri s njima izmjenjivali Bob Dylan, Muddy Waters, Joni Mitchell, Neil Young, Van Morrison, Eric Clapton i drugi. Svaki izlazak gosta na pozornicu otvarao je još jedno poglavlje njihove priče.
Zato se ta večer nije sastojala samo od pjesama. Bilo je to večer u kojoj se miješala zahvalnost, ali i umor te svijest da se zatvara jedno dugo poglavlje. Zvuči gotovo nevjerojatno, jer tada su svi još uvijek mladi. Glazbenici nisu izlazili na pozornicu kao početnici koji tek žele nekome nešto dokazati. Iza njih su već godine putovanja, koncerata, sviranja i zajedničkog života. Istodobno, ispred njih — posljednji zajednički koncert u toj postavi.
Martin Scorsese snimao je događaj koji će postati film. Kamera je ostala uz glazbenike, lica, instrumente i razgovore između pjesama. Film je izašao 1978. godine i sačuvao večer koja bi inače ostala samo u sjećanju onih koji su bili u dvorani. Možemo čuti kako se bend oprašta, ali i vidjeti koliko je ljudi i glazbe stalo u njegovu priču.
Ta filmska priča je dospjela 1980. na veliko platno ljetnog kina omeđenog zidinama uz gradski perivo, osnovnom školom i svetim Franom. Nije bilo reda za ulaznicu, tiha kolovoska noć, prorijeđena montažna tribina i zvuk koji je dopirao iz zvučnika dajući sve od sebe da film učine više nego prosječnim.
Naravno, Posljednji valcer ih nije zaustavio. Bendovci su nastavili svirati u različitim sastavima, no taj je koncert zaokružio jednu zajedničku priču — priču petorice glazbenika koji su zajedno stvorili zvuk po kojem ih i danas prepoznajemo.
U siječnju 2025. preminuo je Garth Hudson, klavijaturist i posljednji preživjeli član izvorne postave. U filmu ga vidimo za orguljama, često povučenog iza ostalih, a njegov se zvuk provlači kroz pjesme kao nit koja sve drži na okupu.
Danas se The Last Waltz gleda drukčije nego 1978. Tada je to bio film o bendu koji se oprašta od pozornice, a sada je i sačuvani arhivski materijal jednog vremena. Večera, pjesme, gosti i svjetla dvorane ostali su u filmu, dok je vrijeme odnijelo ljude koji su tu glazbu stvarali.
Ponekad se čini da oproštajni koncerti nisu samo kraj. Oni su način da se jedan zajednički život zaustavi na trenutak, prije nego što se svi raziđu svojim putem. The Band je tu večer nazvao posljednjim valcerom.
Piše: Ivica Poljičak





































