Neke priče počnu mnogo prije nego što njihovi protagonisti uopće naslute kamo će ih život odvesti. Priča glazbenog dua ILi ILi jedna je od njih. Ema i Maja poznaju se još iz djetinjstva, iz ljeta provedenih na šibenskoj Jadriji, gdje su uz prijateljstvo, druženja i bezbrižne dane otkrivale i svoju ljubav prema glazbi. Organizirale su koncerte za susjedstvo, izrađivale ulaznice, pripremale tombole, održavale probe i pred svojim malim, ali vjernim susjedskim auditorijem živjele prve glazbene snove. Tada, naravno, nisu mogle znati da će se desetljećima poslije ponovno naći na zajedničkoj pozornici, ovaj put s vlastitim autorskim pjesmama.
Danas, kada iza sebe imaju dva singla, suradnju s Croatia Recordsom i planove za nove glazbene korake, njihova je priča i dalje čvrsto povezana s onim prvim, jadrijskim ljetima. Upravo su uspomene, dugogodišnje prijateljstvo i osjećaj da neke životne priče nikada doista ne završavaju postali temelj projekta ILi ILi.

Iako ih danas povezuje glazba, Ema i Maja dolaze iz različitih profesionalnih svjetova. Ema je doktorica dentalne medicine i stručna nastavnica koja svoje znanje prenosi budućim dentalnim asistentima i tehničarima. Uz posao, obitelj i svakodnevne obveze, glazba joj je prostor kreativnosti i svojevrsni bijeg od rutine. Veseli je putovanje, more, druženja, dobra hrana i sve one male stvari koje svakodnevicu čine ljepšom.
Maja je magistrica ranog i predškolskog odgoja, a život i posao preselila je u okolicu Zagreba. Odluku o promjeni sredine donijela je u zrelijim godinama, a danas je smatra jednom od najboljih u životu. Upravo joj je taj novi životni početak otvorio prostor za ostvarenje dugo potiskivane želje – da pjesme koje godinama piše i sklada napokon budu snimljene i objavljene. Glazba je, kako sama kaže, jedina stvar kojoj nikada nije mogla pobjeći. Njezin svijet uz autorstvo i pjevanje čine obitelj, kuća, vrt, čopor belgijskih ovčara i njemački ovčar Whiskey, knjige, papir, olovka i kava. Pritom ističe kako je naučila suočavati se s izazovima umjesto da od njih bježi.
Od VHS snimki do prvog zajedničkog koncerta
Povratak glazbi za njih nije bio rezultat dugogodišnjeg plana, nego splet okolnosti i jedan telefonski razgovor 2025. godine koji je staro prijateljstvo povezao na nov način. Ema priznaje da kao djevojčica nije mogla zamisliti da će jednoga dana imati zajednički glazbeni projekt. Ipak, njihova prošlost čuva dovoljno dokaza da je glazba oduvijek bila važan dio njihova svijeta.
Maja se danas s posebnim veseljem vraća VHS snimkama dječjih koncerata na Jadriji. Na njima, kaže, vidi koliko su uživale u glazbi i koliko je ritam već tada oblikovao njihove pokrete, poglede i ponašanje. Dio tih zapisa podijelile su i na svojim društvenim mrežama, gdje ne bude samo njihove uspomene nego i nostalgiju kod ljudi koji se sjećaju vremena u kojem su nastajali.
Njihovo djetinjstvo bilo je, kako ga opisuju, analogno i ispunjeno neposrednim druženjem. Maja, Ema, Majina mlađa sestra Lana i prijateljica Adriana bile su nerazdvojna ekipa. Kuće njihovih obitelji nalazile su se jedna pokraj druge, a djevojčice su se tijekom ljeta pretvarale u Spice Girls, Divasice, E.N.I. ili spasiteljice iz Baywatcha. Izvan ljetnih mjeseci prijateljstvo su održavale pismima koja čuvaju i danas.

Jadrija je tako postala mnogo više od mjesta na kojem su provodile praznike. Za njih je ona simbol odrastanja, prijateljstva, kreativnosti i vremena u kojem su se snovi stvarali bez previše razmišljanja o tome jesu li ostvarivi. Zato je povratak na to mjesto u ulozi glazbenica imao posebno značenje. Ovoga ljeta ondje su održale svoj prvi koncert za ljude kojima su pjevale još kao djevojčice. Bio je to, prisjećaju se, iznimno emotivan susret prošlosti i sadašnjosti.
Upravo kroz takve trenutke Ema i Maja žele podijeliti i dio svoje osobne priče. Njihova javna prezentacija starih fotografija, snimki i uspomena nije samo nostalgičan pogled unatrag, nego i poziv drugima da povremeno otvore vlastite kutije sjećanja. Ema smatra kako se u njima, daleko od svakodnevnih obveza i neprestanog gledanja u mobitel, može pronaći mnogo inspiracije.
Dvije pjesme, dva raspoloženja i sloboda istraživanja
Glazbeni put dua zasad su obilježila dva singla, „Ne mogu ti ništa reć’“ i „Loše odijelo“, koji publici predstavljaju različite strane njihova glazbenog izraza. Prva pjesma donijela je nježniju, emotivniju i pomalo melankoličnu atmosferu, dok je druga ritmičnija, vedrija i razigranija.
Razlika među pjesmama nije rezultat unaprijed osmišljenog koncepta, nego želje da se ne ograničavaju jednim zvukom ili raspoloženjem. Ema ističe kako im je važno ostaviti prostor za istraživanje i ne postati predvidljive. Maja, pak, iza sebe ima velik broj napisanih i skladanih pjesama, pa im najveći izazov nije nedostatak materijala, nego odabir one koja će sljedeća ugledati svjetlo dana.
U tom procesu važnu ulogu imaju producent Igor Ivanović i aranžer Marko Vojvodić. Maja im je posebno zahvalna što su prepoznali vrijednost njezinih pjesama i odlučili postati dio njihove glazbene priče. Pritom ističe koliko je glazbena naslušanost važna za autorski rad, jer se sve ono što čovjek tijekom života sluša i što ga fascinira na neki način ugrađuje u vlastito stvaralaštvo.
Njezine glazbene uspomene sežu od pjesme „Walk of Life“ grupe Dire Straits, koju je prvi put čula na ploči, preko višeglasja na kraju Gibbonnijeve „Noine Arke“ do moćnog vokala Ann Wilson u pjesmi „Alone“. To su, kaže, bili trenuci nakon kojih više ništa nije bilo isto, a svaki od njih otvorio je prostor za daljnje istraživanje glazbe. Raznolikost tih utjecaja želi zadržati i u pjesmama dua ILi ILi.

Bez ega, s povjerenjem i jasnom podjelom uloga
Jedna od posebnosti njihova odnosa jest i način na koji surađuju. Maja potpisuje glazbu i tekstove, dok Ema pjesmama daje svoj vokalni pečat. Njihov kreativni proces počiva na jednostavnoj podjeli uloga, otvorenoj komunikaciji i dugogodišnjem poznavanju.
Maja kaže kako uvijek iskreno iznose svoje mišljenje, a prednost dobiva ideja koja ima konkretnije argumente. Nema nadmudrivanja ni potrebe da jedna drugoj dokazuju tko je u pravu. Kada prepoznaju bolji prijedlog, nemaju problem to i priznati. Nakon dogovora o pjesmi Maja donosi melodiju i tekst, Ema odlazi u studio, a ostatak ekipe preuzima svoj dio posla.
Takva jednostavnost rezultat je i njihova dugogodišnjeg prijateljstva. Njihova suradnja, naime, nije počela osnivanjem dua. Maja je Emi slala pjesme još mnogo prije nego što je ILi ILi postojao, a zajedno su ih komentirale. Ema je pak Maji slala pjesme drugih autora dok je pripremala nastupe na festivalima poput Splitskog festivala i Šibenske šansone.
Za Emu je posebno važno da razumije tekst i osjeti njegovu emociju kako bi što uvjerljivije interpretirala melodiju. Upravo joj poznavanje Majina načina razmišljanja olakšava taj proces. Nakon toliko zajedničkih godina često nije potrebno mnogo objašnjavanja jer već dobro znaju što ona druga želi postići.
Šibenik i Jadrija kao trajni dio identiteta
Premda danas žive u različitim sredinama, Šibenik i Jadrija ostali su trajno upisani u njihov identitet. Maja je rođena Šibenka i u rodnom je gradu živjela do odlaska na fakultet, dok je Ema Splićanka čija je majka iz Šibenika. Upravo je majčina obiteljska povezanost s Jadrijom omogućila da njihova ljeta budu ispunjena zajedničkim trenucima.
Za obje je Jadrija mnogo više od lokacije iz djetinjstva. Ondje su nastajala prijateljstva, učile su se odgovornosti, dogovaranju i nastupanju pred publikom, a prvi koncerti bili su organizirani s ozbiljnošću kakvu bi im pozavidjeli i neki iskusniji izvođači. Izrađivale su ulaznice, pripremale tombole i redovito vježbale.
Danas se upravo tim uspomenama vraćaju kao izvoru inspiracije. Ema naglašava kako je Šibenik neizostavan dio njihove priče i kako će uvijek imati posebno mjesto u njihovu životu. Njihov prvi koncert na Jadriji, održan pred ljudima koji su ih pratili još od dječjih nastupa, bio je simboličan povratak na početak, ali i potvrda da se neke ljubavi i prijateljstva s godinama ne gube.

Od spontanog početka do novih glazbenih planova
Iako su tek zakoračile u zajedničku glazbenu priču, iza njih se već nižu iskustva koja nisu očekivale tako brzo. Suradnja s producentima, snimanja, objavljivanje singlova i povezivanje s Croatia Recordsom donijeli su im nova poznanstva i otvorili vrata koja su se donedavno činila dalekima.
Maju je najviše iznenadila brzina kojom su pronašle suradnike spremne vjerovati u njezinu glazbu. Iako je imala povjerenja u pjesme koje je godinama stvarala, priznaje da je osjećala tremu i određenu dozu samokritičnosti. Smatra kako je za ostvarenje ideja ključno pronaći ljude kojima je stalo, ne samo do kvalitete glazbe nego i do osobe s kojom surađuju.
Ema se pak iznenadila koliko se brzo počela razvijati jedna naizgled spontana ideja. Bez velikih očekivanja i unaprijed zadanih ciljeva, njihova se priča postupno pretvorila u ozbiljniji glazbeni projekt. Posebno je veseli što su putem upoznale ljude koji su prepoznali njihovu zamisao i svojim znanjem i iskustvom pridonijeli njezinu razvoju.
Što se budućnosti tiče, obje žele nastaviti bez nepotrebnog pritiska, ali uz jasnu želju da se glazbena priča razvija. Planiraju koncerte, susrete s publikom, moguće festivalske nastupe i nove singlove koji bi ih s vremenom mogli dovesti i do albuma. Treća pjesma već je u planu, a Maja najavljuje i njezino skoro snimanje.
Za nju su koncerti posebno uzbudljiv izazov jer izvođenje vlastitih pjesama pred publikom donosi drukčiju vrstu odgovornosti i emocije. U ovu je priču, kaže, ušla spremna odustati ako bi se pojavili pritisci i nepotrebna opterećenja. Takav joj pristup omogućuje da stvara slobodnije, bez velikih očekivanja koja bi mogla zasjeniti samu radost stvaranja.
Ema se slaže da je važno zadržati spontanost i prirodan razvoj, ali jednako se veseli studijskom radu i nastupima. Za nju jedno bez drugoga ne bi bilo potpuno. Želi da publika s vremenom upozna različite strane njihova glazbenog svijeta, bez žurbe i kalkuliranja.

Pjesma kao komadić nečije osobne priče
Kada govore o tome što žele ostaviti slušateljima, Ema i Maja ponovno pokazuju koliko različitih emocija može stati u jednu pjesmu. Ne očekuju da svi njihovu glazbu dožive na jednak način. Nekoga će privući tekst, netko će se prisjetiti vlastite ljubavne priče ili nekog posebnog životnog razdoblja, a netko će jednostavno poželjeti zaplesati.
Maja polazi od vlastitog iskustva slušanja glazbe. Najviše voli trenutke u kojima je neka pjesma toliko snažno dotakne da se naježi. Važno joj je i da publika primijeti tekstove jer smatra da oni trebaju nositi određenu dubinu, a ne ostati samo na površnom opisu emocija i situacija. Pjesma, prema njezinu mišljenju, ne mora nužno ponuditi odgovor, ali bi trebala potaknuti slušatelja da je poželi čuti ponovno. Upravo je to jedan od najljepših komplimenata koji glazbenik može dobiti.
Ema bi voljela da njihove pjesme postanu dio malih osobnih priča slušatelja. Ako nekoga uspiju nasmijati, raznježiti, podsjetiti na nešto lijepo ili mu jednostavno popraviti dan, smatra da su napravile mnogo. A ako pritom nekoga potaknu i na ples, tim bolje.
Možda se upravo u tome krije bit projekta ILi ILi. Dvije žene, dva različita životna puta, jedno dugogodišnje prijateljstvo i ljubav prema glazbi koja je preživjela desetljeća. Od dječjih koncerata na Jadriji do novih pjesama i planiranih nastupa, njihova priča podsjeća da za ostvarenje nekih snova nikada nije kasno. Ponekad je dovoljno ponovno otvoriti staru kutiju uspomena, nazvati prijateljicu i dopustiti da ono što je nekada bilo tek dječja igra postane nešto sasvim novo.





































