Ovih se dana navršava deset godina otkako je umro Leonard Cohen. Kad pomislim na njega, pred oči mi prvo dođe ploča koju sam davno kupio na Maloj loži.
Tada je ondje još bio pazar. Moglo se kupiti verdure. Prije izgradnje robne kuće stara gradska jezgra još je bila trgovačko srce grada. U jednom dućanu, na Maloj loži, prodavali su se lusteri, usisavači, špakeri i različiti elektromaterijal. A bio je i mali odjel s muzikalijama, gdje se moglo pronaći i gramofonskih ploča. Izlogom je gledao prema crkvi svetog Ivana.
Izbor nije bio velik. Ipak, među pločama mi je za oko zapeo Cohenov Greatest Hits. Kupio sam je, ne razmišljajući puno, a još je uvijek čuvam u svojoj maloj izabranoj gramofonskoj kolekciji, koju sam sačuvao premda već desetljećima nemam gramofon.
Ta ploča čuva više od pjesama. U njoj je i komadić odrastanja u Šibeniku, Mala loža s pazarom i dućan u kojem su se predmeti za kuću prodavali tik uz glazbu. Tada nisam mogao znati koliko će mi Cohen s godinama postati blizak. Njegove su mi pjesme sazrijevale polako, zajedno sa mnom.
Na albumu su pjesme poput „Suzanne”, „So Long, Marianne” i „Bird on the Wire”. Naslovi su mi s vremenom postajali više od imena pjesama. U njima se otvarao neki drukčiji svijet: ljubav koja nije jednostavna, bliskost koja se ne može zadržati, čovjek koji već zna da će neke stvari izgubiti. Cohen nije pjevao kao da se obraća velikoj dvorani. Više kao da govori jednom čovjeku, pri čemu pjeva tiho da ga moraš pažljivo slušati.
Prije nego što je postao poznat kao pjevač, Cohen je bio pjesnik i pisac. Njegove je pjesme publika upoznavala i preko drugih glasova. Judy Collins snimila je „Suzanne” prije njegova prvog albuma, a kasnije su njegove skladbe nastavile putovati kroz izvedbe drugih glazbenika. Ipak, Cohenove izvedbe njegovih pjesama zvuče mi najsnažnije. Danas nešto slično osjetim kada drugi pjevaju pjesme koje je Arsen pjevao. Većina takvih izvedbi meni zvuči šuplje, uz poneku iznimku.
Na albumu Various Positions iz 1984. našle su se dvije njegove pjesme koje su poslije postale među najprepoznatljivijima: „Hallelujah” i „Dance Me to the End of Love”. Ova druga na prvi pogled zvuči kao ljubavna pjesma, gotovo kao poziv na ples. Cohen je, međutim, govorio da je sjeme pjesme pronašao u priči o gudačkim kvartetima prisiljenima svirati u nacističkim logorima, dok su drugi zatvorenici ubijani. Iza plesnog naslova tako se otvara mnogo mračnija slika.
Možda je baš zato pjesma tako snažna: jezikom ljubavi govori o ljepoti koja opstaje uz patnju i pred krajem. S godinama mi se čini da je Cohen često istodobno držao zajedno — nježnost i bol, bliskost i gubitak — bez potrebe da ih razriješi.
„Hallelujah” je možda najbolji primjer kako pjesma može prerasti vlastito prvo izdanje. Cohen ju je snimio za album Various Positions, ali nije odmah postala svjetski poznata. Poslije su je izvodili drugi glazbenici, među njima John Cale i Jeff Buckley, i svaki joj je dao drukčiji život. Pjesma se odvojila od svojeg autora, ali je u svakoj izvedbi ostajalo nešto od njegova rukopisa.
Njegove pjesme nisam mogao zavoljeti odmah. Čekale su da ih čujem u nekoj drugoj dobi, nakon drugih iskustava i brojnih izlizanih šjola životnog puta.
Možda zato, sa svakom godinom, Cohenove pjesme razumijem malo drukčije. Nekad sam ploču kupio kao mladić koji je tek počinjao slagati svoju glazbenu kolekciju. Danas je slušam i kao čovjek koji zna da iste riječi ne zvuče jednako u svim razdobljima života.
Na polici i dalje stoji Greatest Hits. Gramofona nema, ali ploča nije izgubila svoju vrijednost. Dovoljno je da je vidim pa da se vrate Mala loža, pazar i ona mala zbirka ploča u dućanu punom lustera i usisavača.
A Cohen? Sa svakom godinom sve mi je bliži…
Piše: Ivica Poljičak
