I dok neki u Šibeniku šire smiješne informacije da će se otrovni otpad iz Like spaljivati u šibenskoj energani, za koju se ni ne zna hoće li se graditi, stručna javnost upozorava – energane su jedino rješenje za zbrinjavanje nerecikliranog otpada u Hrvatskoj.
Nelegalno odlaganje otpada unosan je biznis, kako je pokazala i trenutna afera s opasnim otpadom odloženim u Lici i kod Benkovca. Dobro se zarađuje na otpadu, ali jednako tako i na njegovu izvozu. Iz Hrvatske se godišnje izveze više od 100.000 tona komunalnog otpada i oko 50.000 tona opasnog otpada, što godišnje stoji od 40 do 80 milijuna eura. Ti su podaci ponovno aktualizirali pitanje gradnje energana u Hrvatskoj, a Šibenik je jedini koji je to konkretizirao. U tijeku je izrada studije izvodljivosti, a Studija utjecaja na okoliš već je poslana na ocjenu Ministarstvu zaštite okoliša. Dio neupućene šibenske javnosti koja a priori ne želi energanu u Šibeniku izmisli su priču kako će se taj opasni otpad iz Like spaljivati u budućoj šibenskoj energani. To je ravno prvoaprilskoj šali jer taj se otpad mora sanirati odmah na čemu inzistiraju Ličani i sva druga zainteresirana javnost koja je zgrožena tim ekocidom, a energana u Šibeniku, ako je i bude, neće biti izgrađena barem za još pet, šest godina.
– Izrađivači studija zaista ne samo da poštuju sve dogovorene termine nego su krajnje ozbiljno ušli u ovaj posao uz dodatni angažman. Jako im je stalo da se za jedan takav projekt, koji u Hrvatskoj ne postoji, zaista ozbiljno pripremi sva dokumentacija i da on zaživi – kaže Robert Podrug, direktor CGO Bikarac.
Tvrdnje da ne treba graditi energane, postrojenja za pretvaranje otpada u energiju, nego težiti tomu da se sav otpad reciklira, utopističke su i to nije uspjelo ni puno razvijenijim zemljama od Hrvatske. To potvrđuje i Peter Kling iz finske tvrtke Afry, jedan od glavnih projektanata dokumentacije za potencijalnu šibensku energanu.
– Recikliranje je vrlo dobro rješenje, ali moguće ga je provoditi samo do određene mjere. Uvijek će ostati određeni ostaci iz reciklažnih centara, a mogućnosti za njihovo zbrinjavanje su ili odlaganje na odlagališta, što je najlošija opcija, ili njihova termička obrada, pri čemu se proizvode toplinska i električna energija. Zato recikliranje i postrojenje za energetsku oporabu otpada nisu konkurenti. Oni se međusobno nadopunjuju i oboje je potrebno. Proizvodnjom energije iz otpada rješavate problem gospodarenja otpadom, a istodobno proizvodite lokalni izvor energije i stvarate energetsku sigurnost – ističe on.
Ovaj je eminentni stručnjak svjestan toga da protivnici energana šire informacije o njihovoj štetnosti za zdravlje ljudi, što kod građana izaziva strah, pa i odbijanje, za njega potpuno nepotrebno. Mnoge energane u Europi su u blizini gradova.
– Nailazimo i mi na tu zabrinutost, ali takva su postrojenja pod vrlo strogim nadzorom, osobito kada je riječ o emisijama dimnih plinova u atmosferu. One se kontinuirano prate, a ako prijeđu dopuštene granične vrijednosti, postrojenje ne može nastaviti s radom. Ako usporedite energetsku oporabu otpada s drugim krutim gorivima koja se koriste za proizvodnju iste količine toplinske i električne energije, emisije iz postrojenja za energetsku oporabu otpada često su znatno niže. Razlog tomu su vrlo strogi propisi o zaštiti okoliša i strogo propisane granične vrijednosti emisija kojima takva postrojenja podliježu – objašnjava Kling.
