Postoje filmske zvijezde koje pripadaju svome vremenu, a postoje i one rijetke koje to vrijeme nadžive. Marilyn Monroe bila je upravo takva – lice jedne epohe, žena čiji je osmijeh postao univerzalni znak glamura, ali i simbol svega onoga što se skrivalo iza blještavila reflektora.
Ove godine, kada se na mnogim stranama svijeta obilježava stotinu godina od njezina rođenja, ponovno se vrte njezini filmovi, fotografije i biografije. Ponovno se piše o ženi koja je ostala možda i najprepoznatljivija ženska filmska ikona dvadesetog stoljeća. Ili je možda točnije reći – više ikona nego filmska glumica.
Opet se govori o njezinoj nesretnoj sudbini, o samoći koju je skrivala iza osmijeha i o tome kako je golemi uspjeh često bio tek tanki veo preko života u kojem istinske sreće nije bilo mnogo.
Jer Marilynin život bio je poput filmske priče s dvije strane. S jedne strane bili su slava, svjetska popularnost, naslovnice i obožavanje milijuna ljudi. S druge je stajala krhka žena koja je cijeloga života tražila pripadanje, ljubav i mir. Publika je pamtila njezinu ljepotu i zarazni osmijeh, ali ono što se nalazilo u pozadini bilo je jednako intrigantno.
Kad je zauvijek usnula, Marilyn se preobrazila u san. I to ne samo u New Yorku ili Hollywoodu. Bila je san za sve koji su odrastali uz veliki ekran, pa tako i u Šibeniku, miljama udaljenom od Hollywooda.
Pedesetih i šezdesetih godina kino nije bilo tek usputna razonoda, nego društveni događaj. Za odlazak u kino ljudi su se urednije odijevali, karte su se čuvale u džepovima kaputa, a pred ulazom su se stvarali redovi mnogo prije početka projekcije.
U starom šibenskom Kinu Sloboda, o kojem je kasnije tako nostalgično pjevao Arsen Dedić u svojoj pjesmi “Provincijsko kino”, nije se gledao samo film. Gledao se svijet. Za male mediteranske gradove kino je bilo prozor prema nečemu većem, glamuroznijem i daljem od svakodnevice.
Šibenik je tada živio između svoje skromne stvarnosti i velikih slika koje su dolazile s filmskog platna. Svakodnevica je često bila teška, ali kino je nudilo nekoliko sati bijega. Na ekranu su se pojavljivali automobili duži od šibenskih kaleta, raskošni hoteli, jazz orkestri, žene u satenskim haljinama i muškarci koji su izgledali kao da nikada nisu upoznali brigu.
A onda bi se pojavila Marilyn.
Nikad do kraja priznata kao glumica, zračila je novim vremenom. Imala je osmijeh koji je u drugi plan potiskivao staru, ozbiljnu glumu nekadašnjih karakternih filmskih diva. Za mladiće toga vremena ona nije bila samo lijepa žena. Bila je oličenje nečega nedostižnog.
Njezina pojava djelovala je gotovo nestvarno: plava kosa, poluspušten pogled, glas koji je istodobno zvučao zavodljivo i ranjivo. Bila je među najfotografiranijim ženama svog vremena, lice koje je kamera jednostavno voljela. Gotovo da nije postojala velika svjetska naslovnica koja nije željela njezinu fotografiju.
Ali upravo je ta golema vidljivost stvarala i privid. Iza slike žene koju svi žele skrivala se osoba koja je, unatoč slavi, često djelovala usamljeno i izgubljeno. Možda je baš zato toliko privlačila ljude. U njezinoj ljepoti nije bilo hladnoće. U osmijehu se osjećala neka nježnost, gotovo dječja nesigurnost.
A djevojke?
Djevojke su iz kina izlazile drukčijim korakom. Već sutradan u frizerskim salonima pokazivale bi fotografije iz filmskih časopisa i tražile frizuru kao Marilyn. Njezini valovi, kovrče i pažljivo oblikovana plava kosa postali su znak modernosti.
I upravo tu, negdje između filmskog platna i malih šibenskih salona, pojavljuju se prve haube u frizerskim salonima.
Velike salonske sušilice za kosu danas djeluju gotovo komično i starinski, ali šezdesetih su bile znak da grad prati svjetske trendove. Sjediti pod haubom značilo je sudjelovati u novom vremenu. Dok bi žene čekale da se kovrče učvrste, razgovaralo se o filmovima, modi, glumcima i životu izvan granica tadašnjeg svijeta.
Haube nisu bile samo frizerski uređaji. Bile su simbol modernosti i mali strojevi za proizvodnju glamura ondje gdje glamura nije bilo mnogo.
Negdje između mirisa laka za kosu, zujanja sušilice i stranica modnih magazina stvarala se iluzija da je Hollywood ipak malo bliže nego što se činilo.
A Marilyn Monroe bila je središte te iluzije.
Njezina pojava mijenjala je način na koji su žene gledale modu, držanje, ljepotu i samu ideju ženstvenosti. Bila je ikona vremena koje je vjerovalo u sjaj filma, u zvijezde i u mogućnost da život, barem na nekoliko sati u mraku kinodvorane, izgleda drukčije.
Danas, kada se ponovno prikazuje komedija Some Like It Hot, kod nas poznata kao “Neki to vole vruće”, mlađi gledatelji možda prvi put otkrivaju zbog čega je Marilyn bila toliko posebna. Taj film, za koji je dobila Zlatni globus i koji se smatra njezinom najpoznatijom ulogom, i danas djeluje svježe, duhovito i elegantno.
Ili je možda generacija koja ga pamti već zakoračila u zrelije godine, pa na film više ne gleda sasvim objektivno.
Nije ni čudno. Oni koji pamte prepune kinodvorane u tim reprizama ne gledaju samo film. Gledaju svoje vrijeme.
Prisjećaju se mladosti, prvih izlazaka, kina punih dima cigareta, šetnji rivom nakon projekcije i razgovora koji su trajali dugo nakon završetka filma. Filmovi su se tada prepričavali dugo i naširoko.
U tome se vjerojatno krije i trajnost Marilyn Monroe.
Nova desetljeća donose nove zvijezde, trendove i medije, ali malo je onih koji uspiju nadživjeti vlastitu epohu. Marilyn je uspjela upravo zato što nikada nije bila samo glumica. Postala je simbol jednog vremena. Njezinoj ljepoti nisu trebali dodaci ni popravci suvremenog doba. Bila je dovoljno snažna sama po sebi.
Ipak, ljudi nisu pamtili samo ljepotu. Pamtili su emociju.
Zato Marilyn Monroe i danas živi u kolektivnoj memoriji globaliziranog svijeta. Ostala je živa i u sjećanjima malih gradova poput Šibenika – u pričama o starim kinima, frizerskim salonima, prvim filmskim ljubavima i vremenu kad se vjerovalo da nekoliko sati u mraku kinodvorane može čovjeka odvesti daleko od svakodnevice.
Marilyn Monroe nikada nije kročila šibenskim kalama, ali je s generacijama koje su odrastale pedesetih i šezdesetih njezina priča, u to nema nikakve sumnje, prošetala Poljanom i Rivom.
Piše: Ivica Poljičak
