Ovo nije klasični vremeplov. Nema požutjele fotografije, davno porušene kuće ni zaboravljenog šibenskog običaja.
Ipak, datum vrijedi zapisati.
Na današnji dan, 13. srpnja 2013. godine, otvorena je šetnica kroz Kanal svetog Ante. Prošlo je točno trinaest godina otkako su Šibenčani dobili put kojim će ponovno otkriti prostor koji im je desetljećima bio blizu, a zapravo daleko.
Šetnica, duga 4,4 kilometra, protegnula se jugoistočnom stranom Kanala, od Panikovca prema Školjiću i Tvrđavi svetog Nikole. Povezala je vidikovce, uvale, špilju i crkvicu svetog Ante, nekadašnji vojni tunel i prostor Minerske. Nije to bio samo građevinski zahvat ni još jedna crta ucrtana uz more. Bio je to početak drukčijeg odnosa Šibenika prema vlastitom Kanalu.
Autor projekta, arhitekt Nikola Bašić, šetnicu je nazvao „kralježnicom“ koja će sve atrakcije tog prostora povezati u jednu cjelinu. Vrijeme je pokazalo da nije pretjerao. Iz te početne crte postupno se otvorila cijela priča: Minerska, Posjetiteljski centar, pristup Tvrđavi svetog Nikole i novo zanimanje za prirodnu i kulturnu baštinu Kanala.
Možda je najveća vrijednost projekta upravo u tome što se arhitektura nije nametnula prostoru. Ovdje sadržaj nije postao žrtva forme, kao što se u velikim projektima nerijetko dogodi. Bašićeva šetnica nije pokušala nadglasati kamen, more, borove i pogled. Povukla se dovoljno da oni ostanu glavni. Autohtoni materijali, odmorišta i vidikovci samo su naglasili ono što je ondje već postojalo.
A onda se dogodilo ono najvažnije — Šibenčani su je prigrlili.
Već nekoliko mjeseci nakon otvorenja teško se pronalazilo slobodno parkirališno mjesto na njezinim prilazima. Šetnica je postala ono što je Bašić priželjkivao: dnevni boravak grada. Mjesto šetnje, trčanja, razgovora, dječjih koraka i nedjeljnih đireva.
Bila je to točka na „i“ kojom je ta strana Kanala svetog Ante trajno vraćena Šibenčanima.
Šetnicom i danas upravlja Javna ustanova Priroda Šibensko-kninske županije, ista ona ustanova koja je bila nositelj projekta njezina uređenja. Njezina je zadaća održavati šetnicu i prateće sadržaje, ali i čuvati prirodne i krajobrazne vrijednosti prostora kojim ona prolazi. A to možda i jest najvažnije: da Kanal ostane otvoren ljudima, a da pritom ne prestane biti Kanal.
Danas, trinaest godina poslije, gledajući koliko ju je grad prihvatio, teško je ne pomisliti da bi taj put valjalo nastaviti. U najmanju ruku od Mandaline do Kanala.
Jer Šibenik je oduvijek najljepše upoznavati hodajući uz more.
Piše: Ivica Poljičak
