Da je Krste Juras napisao samo Šibensku baladu bilo bi dosta. Pjesma koja je više od pjesme, po kojem se Šibenik prepoznaje ne samo kući nego bilo gdje u svijetu.
Za Dalmaciju, Juras je glas koji je znao pretočiti more, kamen, mater i ćaću u stih koji se pamti. Za sve ostale, njegove opjevane pjesme najbolji mogući vodič u dušu Dalmacije.
U njegovim stihovima uvijek je govorio rodni Šibenik: njegove kale, njegove terace, more. Šibenik je to, Šibenske kale – nisu to samo naslovi, nego slike koje svi nosimo u sebi. Ali pjesnički timbar Krste Jurasa bio je širi od grada. Bio je to timbar Dalmacije. One stare, pomalo izblijedjele, koja se gasi poput zalaska sunca u kasno ljeto. Dalmacije koja pomalo nestaje pred našim očima, ali koja još uvijek duboko živi u nama.
Pisao je o moru kao o sudbini i ispovjedniku. Samo moru virujen, o ljubavi koja zna biti i luda i bolna u Ludom moru, o korijenima i majci – Dobra ti večer mati moja, o vremenu koje neumitno prolazi – Balada o ćaćinu satu. U pjesmi Dalmacija u mom oku stao je cijeli jedan svijet: i ponos, i tuga, i tiha nada. Pjesma je koja je takla sve.
Krste Juras bio je tekstopisac koji je ušao u svaku kuću. Dalmatincima kao melem za dušu, a svima ostalima u Hrvatskoj kao iskrena, nepatvorena razglednica Dalmacije. Bez roka trajanja.
Sudbine često ne pitaju ljude. Odrišu konope i zaplove svojim putem. Tako je i Krste Juras u mladosti sanjao brodove, htio biti brodograditelj. More mu je od početka bilo važnije od svega. I na neki način, brodove je ipak gradio: od riječi, od stihova, od osjećaja. Brodove koji su desetljećima plovili eterom, konobama, dnevnim boravcima i srcima ljudi.
Vrijeme će reći, zapravoi već govori, da ćemo Krstu Jurasa pamtiti kao Kiku Jurasa, čovjeka koji je pisao za srce i dušu. Kao tekstopisca koji je Dalmaciju slikao riječima koje se ne zaboravljaju.
Otplovio je još jedan čuvar dalmatinske emocije.
Otplovio je tekstopisac na zadnji vijađ, a ostavio je pjesme da nas podsjete tko smo, odakle smo i zašto more nikad nije samo more.
Ivica Poljičak
