Filip Kokalj, izv.prof.dr.sc. sa Strojarskog fakulteta Sveučilišta u Mariboru će u Šibeniku na 3. Međunarodnoj konferenciji „Energija iz otpada“ (Waste2Energy) 18. i 19. rujna biti voditelj jednog od panela. Prof. dr. Kokalj ima bogatu znanstvenu i profesionalnu karijeru u realnom sektoru u području istraživanja i razvoja, a doktorirao je inženjerstvo okoliša na mariborskom Strojarskom fakultetu. Od samog početka bio je nositelj projekta termička energetska oporaba u Celju, a svoje iskustvo pojašnjava u razgovoru.
Često ističite kako se društvo, koje stvara otpad, mora za njega i pobrinuti i to na ekološki prihvatljiv način. Vodili ste projekt termičke energetske oporabe u Celju, koji je završen, a sad ste i u pripremama za TEO u Mariboru. Zašto ste za takve projekte, kakva su Vaša iskustva do sada?
– Prebacivati svoj problem na druge nije korektno. Otpad je činjenica i posljedica razvijenog društva i svi moramo shvatiti, da je to nešto, što moramo riješiti u svom okruženju. Projekat u Celju, gdje se počeo graditi cjelokupan projekt gospodarenja komunalnog otpada, imao je to kao jedno od glavnih polaznih činjenica. Znači, pobrinimo se u cjelini za komunalni otpad koji stvaramo. Regionalni ili županijski centri za gospodarenje otpadom su baš to – obrađuju otpad te regije. A bitno je da se u gospodarenje uključi sve što proizlazi iz hijerarhije gospodarenja otpada i da se daju prioritete procesima, koji su najviše u toj hijerarhiji. I celjski sistem gospodarenja komunalnim otpadom je bio tako izgrađen i radi i naravno uključuje više tehnologija, objekata i lokacija. Termička energetska oporaba je samo jedna od njih. I tako će biti i u Mariboru, jer termička energetska oporaba je tek na četvrtom stupnju hijerarhije i prije toga će se iskoristiti otpad, koji se ne može spriječiti, ponovo upotrijebiti ili reciklirati, a ima kaloričku vrijednost koju je moguće pretvoriti u energiju. Takvi projekti su skroz usklađeni sa legislativom EU i održivi jer čuvaju prirodne resurse i okoliš na najbolji način. Iskustva su pozitivna iako nije jednostavno izvesti takve projekte. Osim tehnoloških stručnjaka uključeno je velik broj različitih profila ljudi i opća populacija, pa na kraju ispada, barem meni koji sam tehničke struke, da je izazov tehnologije i njenog utjecaja na okoliš najlakše za riješiti.
Kakve su bile reakcije šire zajednice?
– Šira zajednica je bila u projekt termičke energetske oporabe u Celju uključena od samog početka. To znači od prvih idejnih rješenja projekta pa na dalje. U javne rasprave su bili uključeni zainteresirani pojedinci, građani Celja i eko grupe. Pobrinulo se za organiziranu raspravu, koja je bila jako korisna za zajednicu i za projekt. Na početku smo bili prilično različitih mišljenja ali tijekom svih tih javnih rasprava i razvoja projekta su se mišljenja i rješenja usuglasila. Svi kontakti sa zainteresiranom javnošću i razmjena informacija aktivna je i danas.
Nisu ni svi stručnjaci za gradnju energana odnosno takav način zbrinjavanja otpada. Mi ih u Hrvatskoj imamo, kakva je situacija u Sloveniji?
– Ne može se osigurati cjelokupno gospodarenje otpadom bez poštivanja hijerarhije tretmana otpada. Samo uz pratnju te hijerarhije možemo doći do najviše održivog rješenja. I svugdje, u najsuvremenijem svijetu, takvo gospodarenje otpadom uključuje i energane. Postoje javno iznesena mišljenja u Sloveniji da možemo riješiti izazov gospodarenja otpada bez odlagališta i energana. Puno se po tom pitanju pokušava u posljednjih 20 godina, ali rezultati u praksi, na žalost, pokazuju da uz sve goleme napore ostaje nešto otpada, koji treba u energanu pa i na odlagalište otpada. Ja se zalažem, da se ulože svi napori, da se smanji dio otpada, koji ide u energanu i na odlagalište, ali kod prognoza količina otpada moramo biti realni i napraviti kapacitete uređaja koji će nam biti dovoljni ali ne preveliki za sljedeća desetljeća.
Zašto ljudi imaju strah od takvih pogona?
– Strah je, s jedne strane zbog nepotpunog poznavanja tehnologije suvremenih energana, a sa druge strane proizlazi iz rada spalionica od prije 30 i više godina kad su bili na snazi skroz drugi ekološki standardi. Danas je utjecaj na okoliš tih uređaja u potpunosti reguliran i granične vrijednosti su izuzetno oštre. To znači da je utjecaj minimalan i znanstvene studije su pokazale, da rad energana u posljednjih 20 godina u Europi nema utjecaja na zdravlje građana, čak ni na one koji žive u blizini.
Koliko brzo napreduju tehnologije i tehnika termičke oporabe otpada?
– Najveći utjecaj na unaprjeđenja je bila direktiva EU o spaljivanju otpada u 2000. godini. Tada su počele za sve zemlje članice važiti ujedinjene norme, a preuzete su sve najstrože koje su tada važile u pojedinim zemljana EU. Zakonsko unapređenje gura tehnička rješenja i cijelo vreme dolazi do unaprjeđenja svih sistema energane. Velika promjena se onda dogodila još u 2019. godini kad su usvojeni BAT zaključci koji također važe za čitavu EU i snižavaju dozvoljene emisije u okoliš. Danas suvremeni uređaji rade generalno s emisijama koje su skoro kod svih parametara nekoliko puta ispod graničnih vrijednosti.
Šibenik bi mogao biti prvi u Hrvatskoj u izgradnji energane za oporabu otpada što bi značilo uspostavljanje kružnog gospodarenja otpadom. Što biste im poručili s obzirom da se dio javnosti protivi?
– Projekt mora biti tehnološko, ekonomsko i okolišno održiv i javnost ga mora prihvatiti kao pozitivni projekt za lokalnu sredinu. To se može napraviti samo neprestanim dijalogom i s pravim tehnološkim rješenjima. Energana mora imati dugoročno odgovarajući kapacitet za energetsko bogati nereciklabilni komunalni otpad županije ili županija za koje će raditi taj servis obrade otpada. Održivost projekta se mora pokazati i s pravom cijenom obrade otpada na energani, koja naravno utječe na cjelokupnu cijenu gospodarenja otpadom.
