U davna vremena, tko je imao preklopnu okruglu uru bio je ugledni i dobrostojeći građanin. Povezana kratkim lančićem s prslukom, điletom kako Šibenčani vole reći, okrugla ura predstavljala je vidljiv i prepoznatljiv statusni simbol. Vlasnik ure, u svako je doba dana znao koliko je sati, a važnost mu je dodatno pridavalo što je točno vrijeme mogao reći i svima drugima, koji su se ravnali po suncu.
Šibenski urar Radl
Don Krsto Stošić, veliki zaljubljenik u šibensku povijest, pronašao je svojedobno među starim računima u župi Gospe vanka grada da je sat na zvoniku nabavljen 17. ožujka 1826. godine. Šibenik je u to doba još bio opasan zidinama, ali su brojni težaci na odlasku u svoja polja samo pogledavši prema zvoniku mogli vidjeti koliko je sati. Naravno, prethodno trebalo je „naučiti na sat“. Isto tako, don Krsto nam u „Narodnoj straži“ iz ožujka 1926. godine donosi vijest da je gradski urar Radl popravio sat i da je iza sata postavio posebno kolo da bi se na satu mogle mjeriti minute. Tako je Radl ugradio i kazaljku za minute. Također, sat na zvoniku je osvijetlio električnim svjetlom pa se sat mogao iz daljine vidjeti i tijekom večeri i noći. Takvoga ga i pamtim, dok šetam Poljanom, prije negoli se nakon zadnjeg đira zaputim kući. Kao što je Radl održavao i popravljao varoški sat isto je radio i popularni gradski urar Željko Ljubić, sve dok se i on prerano nije zaputio jednosmjernim putem k drugom životu gdje nema mjesta za minute i ure.
Sat na zvoniku Gospe vanka grada
Puni se 200 godina od kada je postavljen sat na Gospu vanka grada. Malo je reći da se od tada mjerenje vremena jako puno promijenilo. Sat na zvoniku je danas više podsjetnik na jedno vrijeme nego li ima nekadašnju ulogu u životu grada.
Đilet već dugo nije u modi, poglavito se ne nosi zbog okrugle ure, možda tek netko zbog prepoznatljivosti u gradskom điru. Relikt džepnog sata u odjeći ipak je ostao sačuvan sve do danas i to u rabatinkama. Prve kupljene u Trstu koje sam obukao na sebe u petom razredu osnovne škole izgledale su mi taj trenutak kao nešto najbolje što sam do tada u životu obukao na sebe. Te su rabatinke, kao i druge dan danas, imale unutar desnog džepa, još jedan mali džepić, za koji sam bio uvjeren da služi za kovanice. Tako sam ga koristio dugi niz godina, sve do prvog novčanika. Godinama kasnije doznao sam da je taj mali džepić bio skrojen za džepni sat i da je ostao na rabatinkama bez obzira što je džepni sat davno izašao iz masovne uporabe.
Kada su se masovno počeli proizvoditi ručni satovi točno vrijeme je postalo dostupnije svima. Skupih satova, kao i danas, proizvodilo se i dalje, ali s vremenom su jednostavne satove mogli kupiti svi slojevi društva.
Ručne satove trebalo je svaki dan navijati, unutar njih se nalazio složeni prijenosni mehanizam kotačića, zupčanika koji su se pokretali, a onda su oni pokretali kazaljke što su označavale točno vrijeme, Kad bi se podigao zaštitni poklopac s druge strane staklenog dijela sata, ugledali bi cijeli orkestar zupčanika koji bi proizvodio jednoličnu melodiju. Bilo je to zlatno doba mehaničkog poimanja svijeta, stvari su se tada još uvijek kvarile i popravljale, pa tako i satovi.
Zlatno doba urara
Uz tradicionalne obrtnike, urari su postali priznati obrtnici. Posla na popravcima satova bilo je kao u priči. U kućama, uz ručne satove bila su još najmanje dva: budilica koja bi stajala na kantunalu i jedan zidni sat, u dnevnom boravku ili kuhinju. Za njih je bio poseban ključ za navijanje ili bi se pak potezao tanki lanac ispod sata. Odjednom, satovi su postali svijet svakodnevice. I često su se, oni jeftiniji, kvarili. Znali bi kasniti ili pak ići naprijed, pa su se svake večeri navijali u isto vrijeme uoči TV dnevnika kada je cijeloj naciji prikazivan sat s točnim vremenom. Gledao sam oca kako to svake večeri radi i zavolio satove. Prvi sat koji mi je kupio, dobio sam kao nagradu za uspješno završena prva četiri razreda osnovne škole. Bila je to jeftina ruska „Raketa“, imala je šesnaest rubina, a kupljena u bivšoj knjižari u „ležećem neboderu“ na Baldekinu. Kada sam ga stavio prvi put ruku bio je to događaj. Nije bio bešuman kao ovi današnji satovi, a pred spavanje u sobi znao bih osluškivati njegove otkucaje.
Urar Ljubić u Kalelargi
S nestankom klasičnih satova s mehaničkim mehanizmom pomalo su nestajali i urari. Oni koji su ostali, da bi preživjeli pretvorili su se u trgovce satovima, jer tko još danas popravlja satove. Jedan od njih, u šibenskoj Kalelargi, odolijevao je znancima vremena, nije se predavao sve dok njegovo srce nije prestalo kucati, sve dok njegovi životni zupčanici i kazaljke nisu zauvijek stale. Bez prava na popravak. U Kalelargi su svoju radnju imali Radl i Ljubić, gradski urari koji su održavali sat na zvoniku Gospe vanka grada.
Za razliku od Radla, urara Ljubić sam dobro upoznao. Prepoznatljiv po svom brku, pogledu i stavu, što je posebice dolazilo do izražaja u njegovoj maloj urarskoj radnji. Zanimljivo, iza njegovih leđa, uvijek se tiho čuo prvi program Hrvatskog radija. Nikada nije mijenjao frekvenciju, a na pitanje zašto, samo bi rekao da je tako naučio i da nema razloga mijenjati. Jednostavan u komunikaciji, uvijek spreman pomoći, išao je kontra struje koja nosi sve pred sobom, ostao je vjeran svom zvanju koje iščezava naočigled svima. Naposljetku, ljudi su k njemu dolazili na razgovor, na druženje, bilo je uobičajeno proći Kalelargom i javiti se uraru Ljubiću.
Ćaćina Aretta
Prije petnaestak godina, prebirući u kantunalu po stvarima koje su izgubile svoju uporabnu vrijednost, uz staru Raketu, u ruke sam uzeo stari očev sat. Obična stara Aretta, požutjele pozadine na kojoj su brojevi i kazaljke. Ta Aretta je sat kojeg je otac svake večeri navijao uoči početka TV dnevnika. I tako svake večeri. Kada sam ga navio nažalost nije radio i dalje je nepomično stajao, kao da je vrijeme nepovratno stalo i da se te kazaljke nikada više neće pokrenuti. Odnio sam sat Željku Ljubiću, ispričao mu što znam o satu i zašto mi je taj sat prirastao srcu. Pozvao me nakon nekoliko dana, popravio je i temeljito očistio sat koji je više desetljeća mirovao. Nije mi htio naplatiti, jer mu je drago bilo što me je mogao obradovati tako da mu ponovno radi ćaćin sat.
Sada, kada u ruku stavim staru Arettu ne vidim više samo svoga oca kako navija sat, nego i Željka Ljubića dobrog čovjeka i urara iz šibenske Kalelarge. U njegovoj urarskoj radnji danas radi njegov sin , na prvi pogled sve je ostalo isto, Mario je naslijedio očev posao. Sve je manje popravaka, promijeni se baterija ili remen za sat. I tako to ide. Kako što bi se nekada, prolazeći Kalelargom uvijek javio uraru Željku , sada se javim, njegovom sinu Mariju Ljubiću, zadnjem šibenskom uraru u Kalelargi. Naravno, da ne zaboravim, danas Mario održava sat na zvoniku Gospe vanka grada. Hod očevim stopama…
Piše: Ivica Poljičak
