Kad se skalinama uspnete prema vrhu Dobrića, pogled i danas zastane na Meduliću. Ime je ostalo isto već punih sto godina. Ostala je i lokacija. Sve drugo se mijenjalo … države, režimi, grad, ljudi, vrimena.
Davne 1926. godine u tadašnjoj Narodnoj straži objavljena je tek kratka vijest o otvaranju Kavane Medulić. Nitko tada nije mogao pretpostaviti da će njezino ime preživjeti cijelo stoljeće i postati dio šibenskog identiteta.
Krajem tridesetih godina prošlog stoljeća šibenski novinar Manfred Makale opisao je Medulić kao posebnu gradsku instituciju – kavanu šibenskih neženja. Njegovi zapisi, ukoričeni u knjigu, danas zvuče kao dragocjena razglednica starog Šibenika.
Makale piše kako je već rano ujutro Medulić oživljavao dok su ostali dijelovi grada još spavali. Za stolovima su sjedili „stari momci“, ljudi navikli jedni na druge, uz razgovore o gradu, svijetu, politici i svakodnevnim događajima — svemu osim obiteljskim temama.
Kasnije bi kavanu preuzela gradska mladež. Prozori su bili puni lica mladih Šibenčana, a gotovo da nije bilo djevojke koja bi prošla pokraj Medulića bez pogleda prema tom tadašnjem društvenom izlogu grada.
Posebno živopisno Makale opisuje poslijepodneva uz briškulu, crnu kavu i vječne rasprave o tome kakva kava treba biti — jača, slabija, toplija ili „pravi“ kapuciner. U tim je detaljima ostao sačuvan duh jednog vremena i jednog Šibenika kojeg više nema.
Kavana Medulić tada nije bila samo mjesto ispijanja kave. Bila je glas javnosti, dnevni boravak grada, mjesto gdje su nastajale priče, komentari i gradske presude. Toliko utjecajna da je Makale parafrazirao Šenoinu rečenicu u poznato: „Čuvaj se osude kavane Medulić.“
Ne čudi, najveći dio gradskih cura izbjegavao je prolaziti pored Kavane Medulić: „sve stari momci i blunčine, što se kaže. Čim ko prođe ulicon, oni komentar. Kad san trebala ići, uvik san išla Masnom ulicom, bižala san odozdola“ svjedočila je Šibenka, djevojka u vrime kada se kavana otvorila.
Kavanu je otvorio 16. svibnja 1926. godine Niko Berović. Ostale su dvije kratke novinske najave. U Narodnoj straži: “Napokon se dogotovljuju i posljednji radovi oko nove ‘Kavane Medulić’, pa će se ista otvoriti 16.t.mj. Kavana se nalazi u centrumu grada, pa se nadamo da će odgovarati potrebama mjesta. U Novom dobu piše: „Naredne se nedjelje otvara novouređena ‘Kavana Medulić’ u glavnoj ulici Kralja Tomislava. Kavana ima ukusne prostorije i providjena je elegantnim pokućstvom. Vlasnik g. J. Berović postarao se, da ta kavana ima najbolji komfort.“
Tako je počelo. Danas, najstarije ugostiteljstvo u Šibeniku, na istoj lokaciji i istog imena.
Danas Medulić više nije kavana nego restoran. Promijenili su se gosti, navike i vrijeme, ali ime je ostalo isto, na istome mjestu, već punih stotinu godina.
I zato priča o Meduliću nije samo priča o jednom lokalu — nego o gradu, njegovim ljudima i vremenu koje i dalje živi između starih šibenskih kala, skala i prozora na Dobriću.
Punih stotinu godina Medulića nije samo priča o jednom lokalu. To je priča o gradu.
Piše: Ivica Poljičak
