Danas imamo stotine kontakata spremljenih u mobitelima, a većina ljudi jedva zna vlastiti broj. Nekad je bilo drukčije. Brojevi prijatelja, rodbine ili susjeda pamtili su se bez razmišljanja. Nosili smo ih u glavi kao malu osobnu arhivu važnih ljudi i mjesta.
Telefon tada nije bio predmet koji stalno nosiš sa sobom. Bio je dio kuće. Najčešće je stajao u hodniku ili dnevnom boravku, na malom stoliću, a uz njega smješten telefonski imenik, knjiga debela poput enciklopedije. Telefon je bio zajednička stvar cijele obitelji, a ne privatni uređaj jednog čovjeka.
Kad bi zazvonio, svi su znali da netko zove. Nije bilo diskretnih vibracija ni tihih poruka na ekranu. Zvono telefona znalo je prekinuti ručak, utakmicu, spavanje ili nedjeljni mir. Često bi netko iz kuće viknuo:
— “Javi seeee!”
A onda bi krenulo ono poznato:
— “Halo?”
— “Molim?”
— “Tko treba?”
Privatnost gotovo da nije postojala. Razgovori su se vodili dok netko prolazi hodnikom, dok televizija radi u pozadini ili dok roditelji osluškuju koliko dugo traje razgovor. Posebno ako su u pitanju bile simpatije. Tada je postojala prava mala drama. Glas se stišavao, kabel telefona razvlačio što dalje od ukućana, a svaka minuta razgovora činila se kao tajna operacija. Ljeti nije bio problem, ali zimi, dok se samo grijala kužina, dok bi razgovarao na hodniku smrzneš se u tren posla.
Mnogi i danas pamte strah da ne zaborave broj osobe koja im se sviđa. Brojevi su se učili napamet gotovo ritualno. Ponavljali bi ih u sebi tijekom dana, zapisivali na papiriće, skrivali u novčanike ili među školske bilježnice. Jednom izgubljen broj mogao je značiti i izgubljen kontakt jer nije postojao “dodaj novi kontakt” niti poruka:
“Pošalji mi broj opet.”
Telefoni s okruglim brojčanikom imali su posebnu čar, ali i posebnu sporost. Svaki broj trebalo je okrenuti do kraja pa pustiti da se brojčanik polako vrati. Ako bi pogriješio posljedni broj — sve ispočetka. Nije bilo brisanja ni tipke “redial”. Samo strpljenje.
A strpljenje je tada bilo važan dio života.
Linije su često bile zauzete. Ponekad bi se satima pokušavao dobiti isti broj. U manjim mjestima znalo se dogoditi da se preko veze čuju tuđi razgovori ili šumovi drugih linija. Telefonska infrastruktura nije bila savršena i nitko nije očekivao da bude. Upravo suprotno, jedva ste čekali da od pošte dobijete telefonski broj … znalo se dugo čekati.
Posebna priča bile su telefonske govornice. S pojavom mobitela pomalo su nestajale, danas ih više nema, a nekad su bile nužnost. U Šibeniku su se nalazile na frekventnim mjestima, premda ih se ljudi danas više sjećaju po kvarovima nego po funkcionalnosti.
Dvije govornice na Poljani bile su među najpoznatijima. Jedna je stajala ispred Hotela Jadran, a mnogi još pamte i kabinu kod Kožare na Križu. Stakla su često bila razbijena, vrata iskrivljena, slušalice visjele na žici, a sitniš znao zaglaviti baš kad je poziv bio najvažniji.
Na kraju, lakše je bilo otići do stare pošte, ali samo za radnog vremena.
Razgovori su bili kratki jer su impulsi brzo gutali sitniš. Ljudi iza tebe nervozno su čekali svoj red, a uvijek je postojao netko tko bi pokucao po staklu i pokazao rukom:
— “Ajde više!”
Poseban ritual bilo je zvanje informacija. Kad nisi imao telefonski imenik — ili je imenik bio star — nazvao bi informacije i tražio broj po prezimenu. S druge strane javljao bi se miran ženski glas koji bi pretraživao podatke.
— “Trenutak molim…”
Ta rečenica danas zvuči gotovo nestvarno. Ljudi su čekali. Bez nervoze. Bez tipkanja po ekranu. Bez interneta.
Telefonski imenici bili su ogromni. Debele knjige pune sitnih slova koje su stajale pokraj telefona godinama. U njima si mogao pronaći pola grada. Stranice bi s vremenom požutjele, korice se savile, a važni brojevi bili podcrtani kemijskom olovkom.
Djeca su tada znala napamet kućne brojeve roditelja na poslu, bake i djeda, škole, policije, hitne pomoći i vatrogasaca. To nije bila posebna vještina nego normalna stvar. Danas bi mnogi školarci teško nazvali roditelje kad bi ostali bez baterije u mobitelu.
Postojali su i mali trikovi tog vremena. “Poziv na jedan zvon” bio je među najpoznatijima. Jedno zvono značilo je:
“Stigao sam.”
Dva zvona:
“Izađi van.”
To je bio besplatan način komunikacije prije besplatnih aplikacija.
Naravno, nije sve bilo romantično kako danas ponekad volimo zamišljati. Telefoni su se kvarili, veze pucale, govornice bile uništene, a čekanje je često bilo naporno. Nije “nekad sve bilo bolje”. Bilo je sporije, nespretnije i tehnički daleko lošije nego danas.
Ali možda je upravo nisi zvao nekoga bez razloga. Nije bilo beskonačnih poruka ni praznog skrolanja.
Pamtite li i danas telefonske brojeve koje niste nazvali desetljećima. Ostali su negdje zapisani u memoriji zajedno s vremenom kada smo pamtili više, čekali duže i možda malo pažljivije slušali jedni druge.
U starim filmovima telefon nikad nije bio samo telefon. Bio je vijest, ljubav, opasnost ili nada. A nekad je dovoljno bilo samo jedno zvono da srce počne brže kucati.
Telefone je pregazila nova tehnologija i novi način života. Puno detalja naše svakodnevice se promijenilo od kada su telefoni gotovo preko noći nestali iz naših života. Za čas smo se naviknuli na mobitele. Ne primjećujem da se žali za starim telefonima, osim što gledajući neki stari model u još starijem filmu primijetimo blagu čežnju vremena kad je mladost bila vjetar našim životima.
Piše: Ivica Poljičak
