Mišo Kovač nije morao zapjevati „My Way” da bi je doživio kao malo koju pjesmu. Dovoljno mu je bilo čuti Elvisa Presleya kako je izvodi u Madison Square Gardenu. Godinama poslije, prisjećajući se tog koncerta, rekao je da se pjesma tada „spojila s nebom”. U tom kratkom opisu stala je i snaga pjesme i ono što ju je Elvisu dalo: glas čovjeka koji je, barem na pozornici, zvučao kao da iza sebe ima cijeli život.
No, „My Way” isprva nije bila ni Elvisova ni Sinatrina. „My Way“ uopće nije nastala u Americi. Njezina melodija dolazi iz Francuske, iz pjesme Comme d’habitude, koju je pjevao Claude François. Bila je to pomalo sumorna balada o vezi koja se raspada u rutini, o ljubavi koja je postala navika. Solidna pjesma, ali daleko, daleko od klasika.
Presudan trenutak dogodio se kad ju je čuo Paul Anka, Sinatrin prijatelj i autor. Anka ju je doživio na svoj način. Otkupio je prava i odlučio napisati novi tekst, ne prijevod, nego novu pjesmu.
Pisao ju je imajući na umu javnu sliku Franka Sinatre: čovjeka koji je pao i vraćao se, koji je bio obožavan i osporavan, koji je preživio vlastite mitove. Bolje reći, „My Way“ nije bila zamišljena kao ispovijed Franka Sinatre kakav je bio, nego Franka Sinatre kakvim ga je svijet vidio. Istodobno, publici je omogućila da se svatko može prepoznati u stihovima.
Ironija „My Way“ je u tome što je Sinatra nikada nije doživljavao kao svoju. Smatrao ju je previše egocentričnom.
Ipak, publika je mislila drukčije, „My Way“ je postala više od obične pjesme. Sinatra ju je pjevao desetljećima, često na kraju koncerata, znajući da ljudi bez nje ne žele otići kući.
U jednom je trenutku priznao da mu je pjevanje te pjesme postalo teret. Ali ju je profesionalno i nastavio pjevati. Vrlo dobro je znao da je „My Way“ krenula svojim putem, više ne pripadajući samo pjevaču, a još manje autoru.
Sinatrina je verzija zvučala kao završna riječ. S druge strane, Elvisova je definitivno otvarala drukčiji prostor. Kad je Presley pjevao „My Way”, u njoj se mogao čuti čovjek doista na kraju puta, ali i umjetnik koji zna da ga publika gleda i sluša kao legendu. Iza raskošne pozornice ostajali su umor i ranjivost.
Mišo se sjećao i samog Elvisa. Rekao je da ga na početku nije osvojio pojavom, ali da se sve promijenilo kad je krenuo pjevati balade i stigao do „My Waya”. Njegov sud bio je bez imalo zadrške: nakon tog nastupa činilo mu se da na svijetu nema ničega boljeg od Elvisove izvedbe.
Tu priča o pjesmi dobiva još jedan glas. Mišo je znao što znači stati pred publiku i nositi pjesmu svojim glasom, ali nikada „My Way” nije preuzeo za sebe. Ostala je uspomena na tuđi nastup, na jednu večer u New Yorku i doživljaj koji je, kako je rekao, dosegnuo nebo.
Kasnije su je izvodili i drugi pjevači, svaki s drukčijim iskustvom. U tome je njezina neobična snaga: tekst ne govori slušatelju što mora osjećati. Ostavi mu dovoljno mjesta da u pjesmu upiše vlastiti život. Kad je Robbie Williams izveo „My Way” u Royal Albert Hall, meni najdojmljivija, pjesma je dobila još jedno lice. Williams ju nije pjevao s pozicije kraja puta, nego usred puta. Što znači živjeti po svome dok te svi gledaju? Koliko toga biramo, a koliko samo prihvaćamo?
Ta verzija pokazala je da My Way nije vezana uz godine, nego uz trenutak samosuočavanja. Istodobno, pjevača i publike.
Na koncertu je Elvis pjevao, a publika ga je slušala. Neki su možda došli zbog pjesama koje su već znali. Kad je počeo „My Way”, čuli su nešto drukčije. Mišo je tu izvedbu pamtio cijeli život. Možda je i zato o njoj govorio tako jednostavno. Nije objašnjavao pjesmu, nego je rekao što mu se dogodilo dok ju je slušao. U tome je publika bliska i njemu: svatko je barem jednom čuo pjesmu koja ga je na trenutak zaustavila. Ne mora znati tko ju je napisao ni što je autor htio reći. Dovoljno je da u pjesmi prepozna barem mali dio sebe.
Piše: Ivica Poljičak