Na semaforu je pisalo 1.00. Nitko nije znao što ta ocjena znači. Je li se pokvario uređaj? Jesu li suci pogriješili? A onda se doznalo da pogreške nema. Semafor nije bio napravljen za ocjenu 10.00 jer njegovi konstruktori nisu vjerovali da je savršena desetka moguća.
Bilo je to 18. srpnja 1976. na Olimpijskim igrama u Montrealu. Četrnaestogodišnja Rumunjka Nadia Comăneci upravo je završila vježbu na dvovisinskim ručama i postala prva gimnastičarka u olimpijskoj povijesti koja je dobila savršenu ocjenu. Suci su joj dali desetku, publika je bila oduševljena, a semafor je i dalje tvrdoglavo pokazivao 1.00. Preko noći Nadia Comaneci postala je sportska diva.
Ima u toj slici nečega što nadilazi sport. Djevojčica je dosegnula savršenstvo prije nego što je sustav bio spreman priznati da je ono moguće. Nažalost, istodobno jedan drugi, opasniji sustav pokušat će odrediti koliko joj je slobode dopušteno.
Te sam 1976. imao dvanaest godina. Gimnastika nije bila sport zbog kojega bih čekao televizijski prijenos. Nogomet je bio nešto drugo, košarka nam je već bila bliska, a veliki boksački mečevi imali su posebnu draž. Olimpijske igre, međutim, svake bi četiri godine u našu dnevnu sobu donijele nepoznati sportski svijet. Brojne športske junake iz tog vremena stigli smo prepustiti zaboravu, ali Nadiju nismo.
Nije trebalo razumjeti težinu pojedinog elementa ni znati koliko se bodova gubi zbog sitnog pomaka pri doskoku. Dovoljno je bilo gledati. Sitna, ozbiljna i gotovo dječjeg lica, na ručama i gredi radila je stvari koje su izgledale protivne zdravom razumu. Odavala je dojam savršenih kretnji. Pustila bi ruču, ponovno je uhvatila, okrenula se u zraku i doskočila mirno, kao da upravo nije učinila nešto nezamislivo.
Njene nastupe obilježile su do tada nezamisliva maksimalna ocjena 10.00. Do kraja Igara dobila ih je sedam te osvojila tri zlatne, jednu srebrnu i jednu brončanu medalju. Iz Montreala je otišla kao jedna od najvećih zvijezda olimpijskog ljeta. U nekoliko dana njezino je ime postalo dovoljno samo za sebe. Nadia. Prezime više nije bilo potrebno.
Za Rumunjsku je Nadijin uspjeh bio mnogo više od sportske pobjede. U svijetu podijeljenom ideološkim blokovima medalje su se prikazivale kao dokaz snage države i sustava. Komunističkom režimu Nicolaea Ceaușescua savršeno je odgovarala slika mlade, disciplinirane i nepobjedive gimnastičarke. Pokazivali su je svijetu kao dokaz vlastite uspješnosti. Mi smo vidjeli medalje i cvijeće, ali ne i ono što se zbivalo iza kamera.
Mnogo kasnije, nakon otvaranja arhiva rumunjske tajne policije Securitate, pokazalo se da su Nadiju nadzirali još dok je bila djevojčica. Pratili su njezine trenere i ljude iz njezine blizine, prisluškivali razgovore, presretali pisma i sastavljali izvješća. Što je bila slavnija, državi je bila dragocjenija. A što joj je bila dragocjenija, to joj je manje vjerovala.
To je jedan od najmračnijih paradoksa njezina života. Bila je nacionalno blago, a nacionalno blago nije smjelo samo odlučivati kamo želi otići i kako želi živjeti.
Na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. Nadia je osvojila još dva zlata, a olimpijsku karijeru završila s ukupno devet medalja. Ipak, prostor osobne slobode oko nje sužavao se. Kada su 1981. njezini treneri Béla i Márta Károlyi ostali u Sjedinjenim Državama, vlasti su još pažljivije nadzirale njezina putovanja i kontakte. Ako su otišli oni, možda će otići i ona.
Karijeru je završila 1984. U nekom drugom svijetu to bi bio početak mirnijeg života velike sportske legende. U Rumunjskoj je to bilo vrijeme nestašica, hladnih stanova, praznih trgovina i sve težeg svakodnevnog života. Službene slike i izvješća htjeli su Rumunjsku prikazati uspješnom državom, dok su građani živjeli sasvim drukčiju stvarnost. Iznad svega stajala je Securitate, zloglasna tajna milicija, i osjećaj da čovjek nikada ne može biti siguran tko sluša i tko će njegove riječi zapisati.
Nadia je imala povlastice koje većina Rumunja nije mogla ni zamisliti. Ali nije imala ono što joj je postalo najvažnije: pravo da sama odlučuje o sebi.
A onda je došla 1989. godina. Započele su demokratske promjene, nezamislive u svijetu Varšavskog pakta, a 9. studenoga pao je Berlinski zid. Ljudi su se penjali na njega, grlili i plesali. Pred televizijskim se kamerama rušila cijela epoha. Samo se Rumunjska još držala, stegnuta režimom koji nije vjerovao da mu se približio kraj.
Nadia više nije željela čekati. Osamnaest dana nakon pada Berlinskoga zida krenula je prema mađarskoj granici. Ne avionom i ne sa službenom putovnicom, nego pješice, noću, s grupom ljudi koji su bježali iz zemlje. Satima su hodali po hladnoći i teškom terenu, bez svjetla, pokušavajući izbjeći graničare i pse. Svaki je zvuk mogao značiti da su otkriveni.
Teško je pritom ne pomisliti na djevojčicu iz Montreala koja je pred tisućama ljudi bez vidljiva straha hodala po gredi širokoj deset centimetara. Sada je imala 28 godina i ponovno je morala održavati ravnotežu. Samo što ovaj put ispod nje nije bila strunjača, nego granica vlastite zemlje. Na gredi je pad značio izgubljene bodove. Na granici je mogao značiti gubitak slobode.
Uspjela je prijeći u Mađarsku, a potom stići u Sjedinjene Države. Iza sebe je ostavila dom, položaj nacionalne heroine i gotovo sve što je poznavala. Pred kamerama koje su je ponovno dočekale više nije bilo ruča, medalja ni desetki. Novinare je zanimalo zašto je pobjegla. Iza svih odgovora stajala je jednostavna želja: htjela je slobodno živjeti.
Manje od mjesec dana poslije Ceaușescuova režima više nije bilo. Dana 21. prosinca rumunjski diktator stao je pred masu očekujući uobičajeni pljesak. Umjesto njega začuli su se zvižduci. Na licu mu se vidjelo da više ne kontrolira ljude pred sobom. Četiri dana poslije Nicolae i Elena Ceaușescu bili su mrtvi.
Kada danas ponovno pogledam snimku iz Montreala, vidim dvije Nadije. Prva leti između ruča i pred cijelim svijetom osvaja desetku koju semafor ne zna pokazati. Druga, trinaest godina poslije, hoda kroz mrak prema granici i slobodi.
Za prvu su postojali suci, medalje i pljesak. Za drugu nije bilo ni publike ni sigurnog doskoka.
Ali upravo je ta druga, nevidljiva vježba, možda bila najveća pobjeda njezina života.
Piše: Ivica Poljičak
