Nakon slučaja nezakonito odloženog otpada u Gospiću temeljno je narušeno povjerenje građana u hrvatski sustav gospodarenja otpadom. Uslijedila je prava poplava političkih izjava, stručnih tumačenja, medijskih članaka i međusobnih optužbi. U takvoj atmosferi svaka nova informacija o otpadu prima se s opravdanom sumnjom, a riječi poput „opasni otpad” i „spalionica” gotovo automatski izazivaju strah i otpor javnosti.
Upravo u tom osjetljivom trenutku dogodio se novi okolišno-komunikacijski incident. Jednim je novinskim podnaslovom projekt energane u Centru za gospodarenje otpadom Bikarac kod Šibenika doveden u izravnu vezu s mogućom izgradnjom postrojenja za spaljivanje opasnog otpada. Tako je projekt koji se godinama stručno priprema, jednom neodgovornom i činjenično netočnom formulacijom predstavljen javnosti kao nešto što on nije.
U Jutarnjem listu objavljen je podnaslov: „HDZ traži grad koji prihvaća spalionicu opasnog otpada, u RH najdalje stigao Bikarac.” Prosječnom čitatelju takva formulacija šalje vrlo jasnu, ali potpuno pogrešnu poruku – da se u Šibeniku priprema gradnja spalionice opasnog otpada.
To nije točno.
U Šibeniku se ne gradi niti se priprema gradnja postrojenja za spaljivanje opasnog otpada. Izrađuje se projektno-tehnička dokumentacija za moguću izgradnju energane u kojoj bi se energetski oporabljivalo gorivo dobiveno iz ostatnog dijela komunalnog otpada. Riječ je o otpadu koji preostaje nakon izdvajanja materijala pogodnih za ponovnu uporabu i recikliranje.
Postrojenje za energetsku oporabu ostatnog komunalnog otpada i postrojenje za spaljivanje opasnog otpada dvije su tehnološki, okolišno i pravno različite kategorije. Njihovo poistovjećivanje nije samo terminološka pogreška. U okolnostima ozbiljno narušenog povjerenja javnosti ono može proizvesti strah, otpor i trajnu štetu projektu prije nego što je o njemu uopće započela argumentirana javna rasprava.
Naslov je spojio dvije različite priče
U novinskom tekstu spojene su dvije zasebne teme. Prva je politička inicijativa za pronalaženje mogućeg rješenja za termičku obradu određenih vrsta opasnog otpada u Hrvatskoj. Druga je projekt energane na Bikarcu, namijenjene energetskoj oporabi goriva proizvedenog obradom neopasnog ostatnog komunalnog otpada.
Njihovim povezivanjem u podnaslovu stvoren je dojam da je Bikarac najizglednija lokacija buduće spalionice opasnog otpada. Takav zaključak ne proizlazi iz namjene projekta niti iz dostupne službene dokumentacije.
Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost osigurao je sredstva za izradu dokumentacije za „postrojenje za energetsku oporabu goriva iz otpada”. Ni Fond ni Grad Šibenik u svojim službenim objavama ne govore o postrojenju za opasni otpad. Projekt je zamišljen kao nastavak razvoja Bikarca i zaokruživanje županijskog sustava gospodarenja komunalnim otpadom.
To se može zaključiti i iz samoga članka. Problem je u tome što velik broj građana neće pročitati cijeli tekst. Vidjet će naslov, fotografiju Bikarca i izraz „spalionica opasnog otpada”. Upravo će tu poruku zapamtiti i dalje prenositi.
Čemu služi autorizacija?
Posebno zabrinjava činjenica da mi je tekst razgovora prije objave poslan na autorizaciju. U autoriziranom dijelu jasno sam govorio o energanama za ostatni komunalni otpad, dok sam postrojenje za opasni otpad izdvojio kao sasvim drugo pitanje.
Unatoč tome, konačnim podnaslovom stvorena je veza koja u razgovoru nije uspostavljena. Autorizacija izjava tako je izgubila smisao jer je naslov čitateljima prenio poruku suprotnu bitnom sadržaju razgovora.
Treba znati da naslove često ne pišu novinari koji su autori članaka, nego urednici ili osobe zadužene za opremu teksta. Međutim, građanima je potpuno svejedno tko je pogriješio. Odgovornost snosi medij koji je informaciju objavio.
Ovdje nije riječ o bezazlenoj terminološkoj pogrešci. Poistovjetiti energanu za energetski oporabu goriva dobivenog iz neopasnog ostatnog komunalnog otpada s postrojenjem za spaljivanje opasnog otpada znači zanemariti temeljne razlike u vrsti otpada, tehnologiji, namjeni i uvjetima rada tih postrojenja.
Strah nastaje brzo, a povjerenje se obnavlja godinama
Građani imaju pravo biti zabrinuti zbog svakog većeg postrojenja koje se planira u njihovu okruženju. Imaju pravo znati koje će se vrste otpada obrađivati, kojim postupkom, u kojim količinama i kakve će biti emisije. Imaju pravo zahtijevati javno dostupna mjerenja i neovisan nadzor rada postrojenja.
Ali imaju i pravo dobiti točnu informaciju.
Ako im se kaže da se pokraj njih priprema „spalionica opasnog otpada”, razumljivo je da će reagirati strahom i otporom. Jednom kada se projekt obilježi kao „spalionica otrovnog otpada”, naknadni demantiji teško mogu popraviti nastalu štetu. Pogrešna informacija širi se brže i pamti dulje od stručnog objašnjenja.
Tako se projekt vrijedan stotine milijuna eura može srušiti prije nego što su završene studije, provedena procjena utjecaja na okoliš i javnosti predstavljeno konačno tehničko rješenje.
Izrada dokumentacije ne znači da je donesena odluka o gradnji. Zadatak dokumentacije upravo je ispitati može li se na Bikarcu izgraditi tehnički, okolišno i ekonomski opravdana energana. Tek nakon izrade studija, definiranja ulaznih vrsta otpada i provedene javne rasprave može se donijeti odluka o projektu.
Energana ne smije zamijeniti recikliranje
Javnosti istodobno treba jasno reći da energana ne smije postati zamjena za odvojeno prikupljanje i recikliranje. U njoj se ne bi smjeli obrađivati materijali koji se mogu kvalitetno ponovno uporabiti ili reciklirati. Energetska oporaba namijenjena je ostatku otpada za koji više ne postoji ekološki i gospodarski opravdana mogućnost materijalne oporabe.
U Bikarcu se komunalni otpad već mehanički i biološki obrađuje. Nakon izdvajanja korisnih materijala ostaje frakcija koja ima energetsku vrijednost. Bez odgovarajućih domaćih kapaciteta taj se ostatak mora odlagati, izvoziti ili predavati drugim postrojenjima koja ga mogu prihvatiti.
U tehničkom smislu energana uključuje kontroliranu termičku obradu otpada. Međutim, ključne razlike nalaze se u vrsti ulaznog otpada, namjeni postrojenja, energetskoj učinkovitosti, tehnologiji pročišćavanja dimnih plinova i nadzoru emisija. Postrojenje namijenjeno opasnom otpadu mora biti projektirano za drukčiji sastav otpada i zahtijeva posebne tehnološke postupke. Zato se te dvije vrste postrojenja ne smiju poistovjećivati radi atraktivnijeg naslova.
Ispravak nije napad na slobodu medija
Uloga novinarstva jest kritički propitivati projekte, tražiti dokumente, otkrivati nepravilnosti i upozoravati javnost na moguće rizike. Nakon slučaja nezakonito odloženog otpada u Gospiću, nepovjerenje građana nije nastalo bez razloga. Upravo zato odgovornost medija mora biti još veća.
Ne tražim od novinara da podržavaju projekt Bikarac niti bilo koju drugu energanu. Tražim samo da projekt nazivaju onim što u ovoj fazi jest: priprema dokumentacije za potencijalnu energanu namijenjenu energetskoj oporabi goriva dobivenog iz ostatnog, neopasnog komunalnog otpada.
Neka se o projektu raspravlja otvoreno. Neka stručnjaci analiziraju tehnologiju, kapacitet, emisije, lokaciju i ekonomsku opravdanost. Neka građani postavljaju pitanja i zahtijevaju odgovore. Ako studije pokažu da projekt nije siguran ili opravdan, treba ga odbaciti.
Ali nemojmo ga rušiti netočnim naslovom prije nego što je stvarna rasprava uopće počela.
Zahtjev za ispravak nije napad na slobodu medija. Vjerodostojan medij trebao bi jasno objaviti: na Bikarcu se ne priprema spalionica opasnog otpada, nego dokumentacija za potencijalno postrojenje za energetsku oporabu goriva nastalog obradom ostatnog komunalnog otpada.
Razlika između tih dviju tvrdnji nije stilska ni politička. Ona je stručna, tehnološka i činjenična.
Jedan naslov može privući pozornost na jedan dan. Šteta koju izazove može ostati desetljećima.
Tekst: dr. sc. Tomislav Lukić, predsjednik Međunarodne akademije održivog razvoja
