Ove nedjelje, 19. srpnja, datum nas vraća punih 68 godina unatrag. Na isti dan 1958. godine, doduše bila je subota, na trgu između katedrale svetog Jakova i gradske vijećnice otvoren je prvi Festival djeteta…
Počeo je te večeri u 20 sati… Po prvi puta. Nije tada bilo dugogodišnje tradicije na koju bi se organizatori mogli osloniti. Nije bilo ni pokretnih tribina na reprezentativnom trgu, koji je sve do danas ostao zaštitnim znakom festivalskog otvorenja. Festivalske običaje tek je trebalo uhodati. Šibeniku je tek sve trebalo približiti, jer još nije bilo niti generacija šibenske djece koja unaprijed znaju da će nakon završetka školske godine započeti novi Festival.
Sve ono što danas podrazumijevamo tada je tek trebalo započeti. Danas, gotovo punih 70 godina poslije, lako je reći postojali su grad, nadaleko poznati kameni trg, ljetna večer i ideja da se Šibenik na deset dana posveti djeci. Zvuči kao i čista poezije, zar ne? S druge strane, svatko je nešto stvarao u životu zna koliko je potrebno ustrajnosti da bi se festival održao i s vremenom postao jedan od najprepoznatljivijih šibenskih brendova.
Teško je danas zamisliti Šibenik bez njegova Festivala. Brojne generacije šibenske djece odrasle su uz osjećaj da početak ljeta ne donosi i jedno posebno vrijeme u kojem grad pripada njima. Na svakom kantunu se nešto događa, u gradu se pojavljuju glumci, plesači, lutkari i djeca iz raznih krajeva svijeta. Zapravo, gotovo cijeli stari grad postaje pozornica.
Festival je s vremenom postao jedan od znakova po kojima se Šibenik prepoznaje. Nije to samo događaj koji se održava u gradu, nego dio gradskog identiteta.
No u srpnju 1958. godine sve je bilo mnogo skromnije.
Prvi Festival djeteta trajao je od 19. do 28. srpnja. Nastupilo je šest glazbeno-scenskih skupina koje su izvodile glazbene, plesne, dramske i lutkarske predstave, a priređene su i tri izložbe.
U novinskim najavama moglo se pročitati da će bogati program biti ispunjen kulturnim i zabavnim priredbama. Najavljivale su se izložbe knjiga i ilustracija, inscenacija i lutaka, dječjih crteža i dijafilmova te književna večer.
Dijafilmovi danas zvuče gotovo kao riječ iz nekog zaboravljenog školskog kabineta. Starije generacije ipak će ih se sjetiti: niz slika koje su se projicirale jedna za drugom, dok se priča čitala ili pripovijedala. U vremenu prije televizije u svakoj kući, prije interneta i ekrana koji danas prate dijete od jutra do večeri, i takve su slike mogle biti mali prozor prema nekom drugom svijetu. Do tada neviđenom.
Festivalski program odvijao se na nekoliko gradskih mjesta. Predstave su se održavale na trgu između vijećnice i katedrale, u lapidariju Gradskog muzeja te na trgu kod kavane Medulić.
Grad tada još nije bio prepun ljetnih pozornica. Nije bilo današnje rasvjete, razglasa ni tehničkih mogućnosti. Ali upravo su ti prostori Festivalu od početka dali nešto što je ostalo njegovom posebnosti. Predstave nisu bile zatvorene iza kazališnih vrata. Izašle su pred katedralu, u samo srce grada.
Na svečanom otvorenju nastupili su Festivalski orkestar, Dječji zbor Radio Zagreba i plesna grupa Dječjeg kazališta „Ognjen Prica“ iz Osijeka.
Možemo danas nabrajati izvođače i programe, ali teško je iz suhih podataka do kraja osjetiti kako je izgledala ta prva večer.
Šibenik je tada bio drukčiji grad. Život je bio skromniji, putovanja rjeđa, a dolazak kazališne ili glazbene skupine iz drugoga grada imao je značenje kakvo je danas teško usporediti s bilo čim. Nije se živjelo u vremenu u kojem je cijeli svijet dostupan jednim dodirom ekrana.
Posebno je zanimljiv bio program posljednjega festivalskog dana. Održana je revija „suvremenog oblačenja djeteta“, u kojoj su sudjelovali zagrebački „Naš ponos“, Obućarska zadruga „Zagreb“ i Tvornica čarapa „Sloboda“ iz Samobora.
Danas ta revija zvuči pomalo neobično, možda čak i simpatično starinski. Teško je zamisliti da bi se završetak dječjeg Festivala danas obilježavao predstavljanjem čarapa, cipela i dječje odjeće. Međutim, u tadašnjem vremenu i odjeća je bila dio slike napretka. Pokazivalo se kako bi suvremeno dijete trebalo izgledati, što će nositi i kako se mijenja svakodnevni život.
Bilo je to vrijeme u kojem nova haljina, kaput ili par cipela nisu bili samo potrošna roba. Čuvali su se, nasljeđivali, krpali i ostavljali mlađem bratu ili sestri. Zato je „suvremeno oblačenje djeteta“ moglo biti ozbiljna festivalska tema, a ne tek usputna modna zanimljivost.
Na samom kraju prvog Festivala djeteta priređen je vatromet.
Tako je već 1958. godine iznad Šibenika zasjalo nebo, ono što će ostati jednim od tipičnih festivalskih znakova. Samo je poslije vatromet premješten na početak Festivala. Vatromet se iščekivao. Mi koji te večeri nismo odlazili u grad čekali smo na Baldekinu da „rokete osvijetle šibensko nebo“.
Generacije su se promijenile, ulice su ostale iste, ali se način života u gradu promijenio. Drukčije su predstave, pozornice i tehnologija, ali djeca još uvijek podignu glavu prema nebu.
Prvi Festival djeteta organizirao je Savjet za prosvjetu Narodnog odbora Općine Šibenik u suradnji s Centrom za dječji crtež pri Glavnom odboru društva „Naša djeca“ Hrvatske, uz pomoć Izvršnog vijeća Sabora Narodne Republike Hrvatske i Narodnog odbora Općine Šibenik.
Iza tih dugih naziva tadašnjih ustanova skrivala se jednostavna, ali velika zamisao. Trebalo je napraviti Festival za djecu, ne kao usputni dodatak programu za odrasle, nego kao događaj u kojem će dijete biti u središtu pozornosti.
Na samom početku Festival se nije održavao svake godine. Trebalo je vremena da se učvrsti i postane stalnim dijelom šibenskog ljeta. Od petog izdanja, održanog 1965. godine, nosio je naziv Jugoslavenski festival djeteta, a od hrvatske samostalnosti 1991. godine djeluje pod imenom Međunarodni dječji festival Šibenik.
Imena i države su se mijenjale, a Festival je ostao.
Gotovo svaki Šibenčanin ima neku svoju festivalsku sliku. Netko pamti predstavu pred katedralom, netko prvi susret s lutkarskim kazalištem, netko radionicu na kojoj je crtao, pjevao ili glumio. Netko pamti kako je kao dijete sjedio na kamenim skalama, a netko kako je mnogo godina poslije na isto mjesto doveo vlastitu djecu ili unuke.
Nekome će Festival zauvijek biti vatromet, nekome predstava kojoj se više ne sjeća imena, ali svi pamte osjećaj da se tih dana u gradu događa nešto važno.
U tome je vjerojatno najveća vrijednost Festivala djeteta. Predstave završe, scenografije se rastave, izvođači otputuju, plakati se zaborave, a Festival ostane i čeka novo ljeto.
Te subote, 19. srpnja 1958. godine, nitko nije mogao znati koliko će daleko stići ta prva festivalska večer. Tko je mogao znati da je to bio početak tradicije po kojoj će Šibenik desetljećima biti poznat i izvan svojih granica?
Ne bi me čudilo da je netko tada, gledajući Dječji zbor Radio Zagreba ili plesače iz Osijeka, prvi put vidio pravu predstavu na otvorenom. Možda su se djeca, a s njima i odrasli, samo dobro zabavili i vratili kući pod dojmom vatrometa.
Već to je bilo dovoljno.
Jer svaki veliki događaj jednom je bio malen.
Šezdeset i osam godina poslije grad je ponovno živio za predstave, radionice i djecu. Djeca koja su ovoga ljeta pratila Festival ne znaju imena ljudi koji su ga pokrenuli. Ne moraju ih ni znati.
A sve je počelo jedne srpanjske večeri 1958. godine.
Na trgu između vijećnice i katedrale, u 20 sati, dok se nad Šibenikom polako spuštala ljetna noć.
Piše: Ivica Poljičak
