Rođen iza šibenskih škura, nadaleko je svojim životom prerastao njegove zidine. Ali, ma koliko daleko otišao, grad Šibenik nikada nije izišao iz njega. Antun Vrančić, Šibenčanin rođen 29. svibnja 1504. godine, čovjek koji je iz našega grada krenuo prema velikim europskim dvorovima, prema Carigradu, prema središtima moći, diplomacije, Crkve i humanističke učenosti.
Za Šibenik Vrančić nije važan samo zato što je u njemu rođen. Važan je zato što nam govori kakav je Šibenik bio u 16. stoljeću: grad iz kojega su mogli izrasti ljudi široka znanja, snažna duha i europskoga dosega. U njegovoj biografiji prepoznajemo šibensku crtu: sposobnost da se iz skučenoga prostora, iz kamenih ulica i obiteljskih kuća, zakorači u svijet bez gubitka vlastitoga ishodišta.
Antun Vrančić potekao je iz znamenite šibenske obitelji Vrančić. Njegov nećak bio je Faust Vrančić, glasoviti izumitelj, leksikograf i jedan od najpoznatijih hrvatskih renesansnih umova. Antun je prepoznao Faustovu darovitost i pomagao njegovo školovanje, pa se i u tome vidi koliko je u obitelji Vrančić znanje bilo više od osobne ambicije.
Kao mladić Antun odlazi na školovanje u Ugarsku, na poticaj majčina rođaka Petra Berislavića, hrvatskoga bana i vespremskoga arhiđakona. Studirao je u Padovi, Beču i Krakovu, kretao se među učenim ljudima svoga vremena i rano ušao u svijet visoke politike. Sudbina ga je dovela u krug Ivana Zapolje, a zatim, nakon burnih prijeloma i dinastičkih sukoba, u službu Ferdinanda Habsburškoga. Od tada počinje njegov veliki diplomatski uspon.
Vrančić je bio čovjek granica. Ne granica kao crta razdvajanja, nego granica kao prostor susreta, napetosti i pregovora. Djelovao je u vremenu kada se Europa tresla pod pritiskom Osmanskoga Carstva, reformacije, dinastičkih borbi i vjerskih podjela. U takvu vremenu nije bilo dovoljno imati položaj; trebalo je imati mjeru, strpljenje, znanje i sposobnost razgovora s onima s kojima se, naizgled, nije moglo razgovarati.
Upravo se tu pokazuje njegova posebna veličina. Kao kraljev izaslanik putovao je u Carigrad i sudjelovao u zahtjevnim pregovorima sa sultanom Sulejmanom. Povjesničar Krešimir Kužić ističe da se uspjeh Vrančićeva izaslanstva u pregovorima s Osmanlijama može smatrati jednim od najsvjetlijih primjera diplomacije toga vremena. Vrančić nije nastupao silom, nego argumentom; ne bukom, nego razboritošću. Znao je da politika nije uvijek ostvarenje željenoga, nego često spašavanje mogućega.
U crkvenoj hijerarhiji dosegnuo je najviše položaje. Bio je biskup Pečuha, zatim biskup Egera, a potom ostrogonski nadbiskup i primas Ugarske. Time je postao jedan od najutjecajnijih ljudi Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Ali njegov značaj ne iscrpljuje se u titulama. Titule su, kao i uvijek, samo vanjski okvir. Ono što ostaje jest način na koji ih je nosio: s osjećajem za odgovornost, za širu sliku, za kršćansku Europu, ali i za obične ljude koji su u ratovima i prijelomima najčešće plaćali najveću cijenu.
Povjesničar Josip Vrandečić s pravom ga naziva ocem hrvatske diplomacije. U Vrančiću prepoznaje osobu iznimne intelektualne širine, gotovo rijetke u hrvatskoj povijesti. Jer Vrančić nije bio samo pregovarač i crkveni velikodostojnik. Bio je pjesnik, pisac, putopisac, povjesničar i arheolog. Pisao je latinske pjesme, rasprave i putopise s diplomatskih misija u Osmanskom Carstvu. Ti putopisi nisu puko bilježenje puta, nego svjedočanstva čovjeka koji promatra svijet oko sebe, vidi političke odnose, stradanja, prijetnje i lomove jednoga doba.
Kao humanist bio je okrenut i antičkoj baštini. Tijekom boravka u Ankari sudjelovao je u otkriću glasovitoga Augustova autobiografskog natpisa Monumentum Ancyranum, poznatog i kao Res gestae divi Augusti. I taj detalj mnogo govori o njemu: dok drugi u diplomatskoj misiji vide samo pregovore, Vrančić vidi i kamen, natpis, povijest, trag prošloga svijeta koji treba sačuvati.
Dopisivao se s najuglednijim ljudima svoga vremena, među njima s Erazmom Roterdamskim, Philippom Melanchthonom i Nikolom Zrinskim. Napisao je i životopis Petra Berislavića, čovjeka koji je snažno obilježio njegov životni put. U toj mreži pisama, prijateljstava i intelektualnih veza vidi se Vrančićev pravi prostor: Europa duha i znanja.
Znanstvenica Jadranka Neralić, proučavajući vatikanske izvore, upozorila je i na važnu pojedinost: iako se često navodi da je Vrančić imenovan kardinalom, za to nema pouzdane potvrde u sačuvanim povijesnim izvorima. Ta opreznost pred predajom i dokumentom važna je jer Vrančića ne treba uveličavati legendom. Njegov je stvarni život ionako dovoljno velik.
A možda je najljepše u svemu to što je, na vrhuncima moći i daleko od rodnoga grada, ostao svjestan svoga podrijetla. U jednom pismu zahvalno ističe da je podrijetlom Dalmatinac, a da je u Ugarskoj našao svoju sreću i Božji blagoslov. U toj rečenici stane mnogo toga: i zavičaj, i put, i zahvalnost, i osjećaj čovjeka koji zna odakle je krenuo.
Zato je Antun Vrančić važan za Šibenik. Ne kao hladna povijesna činjenica, ne samo kao ime iz knjiga, nego kao dokaz da se iz šibenskoga kamena može govoriti Europi. On je jedan od onih ljudi koji pokazuju da grad ne čine samo tvrđave, crkve i trgovi, nego i njegovi ljudi – oni koji su iz njega otišli, ali su ga svojim djelom učinili većim.
Antun Vrančić bio je Šibenčanin, Dalmatinac, hrvatski humanist, europski diplomat, crkveni dostojanstvenik i pisac. Njegova je veličina u širini: znao je pregovarati, pisati, promatrati, učiti, povezivati i služiti. Djelovao je na granici svjetova, između Zapada i Istoka, kršćanstva i islama, humanističke učenosti i tvrde političke stvarnosti.
I zato, 453 godina nakon njegove smrti, ne govorimo o njemu samo kao o čovjeku prošlosti. Govorimo o čovjeku čija nam je mjera možda potrebna i danas: znanje bez oholosti, diplomacija bez prazne buke, zavičajnost bez zatvorenosti i širina koja ne zaboravlja svoje podrijetlo.
Piše: Ivica Poljičak
