Pamtite li kada ste napisali svoje zadnje pismo? Ne mislim na poslovna pisma, nego ona obična, pisana rukom, pažljivo presavijena i stavljena u kuvertu s nalijepljenom markom. Ona pisma koja su imenom i prezimenom nekome bila upućena. Napisati i poslati pismo majci ili ocu, rodbini ili prijatelju, nekoć je značilo puno više od same razmjene informacija. U vremenima kada su udaljenosti bile veće nego danas, a komunikacijske mogućnosti ograničene, pismo je bilo gotovo jedini dokaz da je onaj koji piše dobro, da postoji, da misli na nekoga. Pismo je istodobno bilo znak života, pažnje i prisutnosti.
Posebnu čar imala su ljubavna pisma. Razdvojeni mladići i djevojke u njima su pronalazili način da premoste udaljenost, često da izraze ono što se nije tek tako moglo izgovoriti licem u lice. Svaka riječ bila je važna, svaka rečenica bi se dobro odvagnula. Ne čudi da je većina prvo pisala pismo ušporko, a potom učisto. Pismo se čitalo više puta, čuvalo, ne jednom nosilo sa sobom. Danas pak, u vremenu brzih poruka i trenutnih odgovora, teško je zamisliti tu vrstu iščekivanja. Čekanje poštara, nadu da će donijeti baš ono pismo koje se toliko željno očekuje.
U to vrijeme, poštari su bili drugačije dočekivani. Znalo im se ime. Njihov dolazak nije značio samo račune ili službenu poštu, nego i vijesti, emocije, povezanost. Umirovljenicima radost kad im je donosio mirovinu. Danas, kada poštar najčešće donosi obveze i podsjetnike na dugovanja, teško da mu i lice upamtimo, ništa u njima više nema prepoznatljivog. Poštar je postalo bezlično zanimanje.
Generacija Šibenčana s kojima sam zajedno zakoračio u sedmo desetljeće života dobro zna o čemu govorim. Na vlastitoj smo koži osjetili koliko brzo se svijet može promijeniti. U relativno kratkom vremenu svjedočili smo gotovo potpunom nestanku običnog pisma. Ne samo da se pisma više ne šalju, nego se i samo pisanje sve više gubi. Ruka je zamijenjena tipkovnicom, a papir ekranom. Umjesto rukopisa, danas prepoznajemo stil tipkanja.
Ipak, unatoč toj promjeni, neke stvari ostaju. U jeziku gradske svakodnevice jedan je izraz preživio svoje vrijeme i nadživio sadržaj koji ga je stvorio. Riječ je o „staroj pošti“. Za nju svi Šibenčani znaju, a ako ih pitaš što se nalazi na adresi Vladimira Nazora 51 samo će vas blijedo pogledati. Koliko god da je zgrada izvan stare funkcije i dandanas bez razmišljanja kažemo da idemo uz ili niz „staru poštu“, ovisno o tomu idemo li prema Poljani ili prema Rivi. Malo tko pritom razmišlja o tome da ta pošta zapravo dugi niz godina više ne postoji u svojoj izvornoj funkciji. Uostalom, nakon što je godinama bila napuštena i prazna, u nju se privremeno uselilo „socijalno“, kako građani nazivaju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Samo privremeno, dok im se obnavlja njihova zgrada. Sada je i to gotovo.
Povijest pošte u Šibeniku seže na sam kraj 18. stoljeća, kada je uspostavljena prva javna poštanska služba. Tada je pošta u grad stizala jednom tjedno, četvrtkom ujutro. Ubrzo se ritam ubrzao pa je dolazila i dva puta tjedno – utorkom i subotom. Poštonoša je iz Šibenika kretao u osam sati ujutro, pratio obalnu liniju, noćio u Benkovcu, a u Zadar stizao tek sljedećeg dana. Put koji danas traje tek kratko vrijeme, tada je, s odmorima, trajao gotovo dvadeset sati. Ta činjenica najbolje pokazuje koliko je svijet tada bio sporiji, ali možda i strpljiviji. Brzina se mjerila konjskim kasom.
Prvi poštanski ured nalazio se u Prvićkoj ulici, neposredno iza Hotela Jadran. Kasnije je preseljen u kuću ispred Kneževe palače. Ta je kuća, kao i mnoge druge u gradu, stradala tijekom savezničkog bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Nakon što je pošta iseljena, u tom prostoru djelovala je kavana „Miramar“, a između dva rata i kavana „Istra“.
Godine 1890. pošta se seli u Šupukovu zgradu, koja će ostati njezin dom više od stoljeća. Upravo ta zgrada postaje ono što danas nazivamo „starom poštom“. U početku je bila unajmljena, a 1927. godine i otkupljena. U njoj je dugo vremena vladao prepoznatljivi poštanski život.
Posebno su upečatljive bile gužve 1980-ih godina. No, zanimljivo, razlog nisu bila pisma, nego računi. Telefon, struja, razne uplate – sve se obavljalo na šalterima pošte. Redovi su bili dio svakodnevice. Čekalo se, ali to čekanje nije bilo nijemo. Uvijek bi se nekoga srelo, s nekim prozborilo, teke ćakulalo. Razmijenila bi se koja riječ, koja novost, koji komentar o svakodnevici. Ipak, to isto čekanje znalo je stvoriti i nervozu. Red bi se otegao, vrijeme bi prolazilo, a ljudi bi sve češće pogledavali prema satu ili prema šalteru.
Žene koje su radile na poštanskim šalterima imale su svoj specifični ritam i način rada. U ruci bi držale onaj karakteristični pečat, isti u svim poštama. Svaki račun morao je biti ovjeren. Uvijek bi ga udarile dva puta na mjestu gdje se nalazila tinta, a zatim jednom na sam račun – kao konačnu potvrdu da je plaćen. Nikada nisam do kraja shvatio zašto baš dva puta prije samog pečata, ali to su radile uvijek, gotovo ritualno, kao da postoji neko nepisano pravilo koje se ne dovodi u pitanje.
Nedavno sam, prvi put, ušao u nekadašnje poštansko dvorište iza same zgrade. I tek tada sam shvatio koliko je taj prostor zapravo malen. Gledano današnjim očima i standardima, gotovo je nepojmljivo da je mogao odgovarati potrebama jednog grada. Još manje da bi mogao zadovoljiti zahtjeve suvremenih poštanskih usluga. Učinilo mi skučenije nego u sjećanju, kao da je vrijeme smanjilo prostor, ili su ga možda uspomene povećale. Pokušavao sam zamisliti prazne staklene površine, koje su nekad dijelile stranke od službenika, prizvati lica ljudi koji su tamo radili. Nisam znao njihova imena, niti išta o njihovim životima, ali su mi neka lica ostala urezana. Poneki izraz, pogled, način na koji bi pružili račun ili vratili ostatak novca. Neobično je kako pamćenje funkcionira – zadržava fragmente, sitnice koje u trenutku nisu djelovale važno, a kasnije ih zapamtimo bez ikakva razumnog razloga.
Izgradnjom „nove pošte“ uz zgradu Sjemeništa, funkcija stare zgrade postupno je gubila na važnosti. Gotovo preko noći, nekadašnje središte poštanskog života postalo je „stara pošta“. Ironično, naziv koji je trebao označiti razliku, ostao je trajno, čak i kada je zgrada ostala bez pošte.
Danas, nakon više od jednog stoljeća života, ta ista zgrada ponovno stoji prazna. Čeka novog vlasnika, novu svrhu, neki novi smisao. Gledajući je, teško je ne osjetiti blagu tugu. Kao da je izgubila ono po čemu smo je pamtili.
U međuvremenu, svijet je otišao dalje. Paketomati su se neprimjetno uvukli u naš svakodnevni život. Ima ih na svakom kantunu. Pakete više ne čekamo, nego ih preuzimamo kad nama odgovara. Brže, jednostavnije, učinkovitije.
Nestali su i drugi mali rituali. Sjećam se kako smo prije lijepljenja poštanske marke prelazili jezikom preko njezina ljepila. Taj mali, gotovo zaboravljeni pokret bio je dio cijelog procesa slanja pisma. Danas se marke rijetko koriste, a i kad se koriste, više ih ne lijepimo na isti način.
Možda bismo danas tu zgradu mogli nazvati „bivšom poštom“. No, to ne činimo. I nikada nećemo. Jer jezik ima svoju logiku, a sjećanja svoju snagu. Neke riječi jednostavno prežive svoje izvorno značenje. Ostanu kao tragovi vremena, kao podsjetnik na ono što je nekad bilo.
„Stara pošta“ tako više nije samo zgrada. Ona je simbol jednog drugog načina života. U vremenu kada poruke putuju brzinom svjetlosti, ostaje pitanje: što nam je brzina donijela, a što nam je uzela…
Piše: Ivica Poljičak
