Danas televizor više nije niti blizu onog što je nekad bio. Stoji u dnevnom boravku, tanak kao slika, spojen na internet, pun aplikacija, filmova, serija i programa koje ne stignemo izbrojiti, a kamoli pogledati. Možeš gledati što hoćeš, kad hoćeš i koliko hoćeš. Ako zakasniš, vratiš. Ako ti je dosadno, uzmeš mobitel i gledaš nešto drugo dok televizor i dalje radi u pozadini.
Nekada je televizor bio više od uređaja. Zapravo, televizor u kući nikada nismo zvali tim imenom. Od početka, sve do danas, televizor je bio televizija. Razliku smo naučili u školi: televizor je uređaj, a televizija način emitiranja i medij. Međutim, u kući je televizor ostao televizija.
Prve televizije nisu imale velik ekran, ali su bile velik komad namještaja. Najčešće u dnevnom boravku, na komodi ili posebnom stoliću, s miljom na sebi kad se nije gledalo. Znalo je na njoj biti i venecijanska gondola kupljena u Trstu. Nije se po njoj lupalo, osim kad bi slika počela bježati, pa bi netko lagano udario bočnu stranu, s nadom da će se slika vratiti.
I često bi se stvarno vratila.
Nitko se tada nije žalio što nema boje. Slika je bila crno-bijela, sa stotinama nijansi sive. Mašta je dodavala sve ostalo. More je na ekranu bilo sivo, trava siva, lica siva, dresovi sivi, ali nama je sve bilo jasno. Znali smo tko je u crvenom, tko u plavom, tko je naš, a tko protivnik.
Boja je došla kasnije, kao čudo. Ali prije boje trebalo je svladati snijeg.
Taj televizijski snijeg teško je danas razumjeti. Danas je slika ili savršena ili je nema, a nekad je između slike i ničega postojao čitav svijet treperenja, točkica i šuma. Kad bi program nestao, slika se počela lomiti, prva misao bila je:
— Antena!
I tada bi počinjao mali kućni ritual. Jedan je stajao pokraj televizije i gledao sliku. Drugi je bio na balkonu, prozoru ili tavanu i okretao antenu. Treći je prenosio poruke.
— Sad?
— Ne valja!
— A sad?
— Vrati malo!
— Sad je bolje!
— Pari mi se da je malo bolje, ali još nije dobro!
Naravno, onaj koji je držao antenu nikad nije znao što znači “malo lijevo”. Njegovo lijevo nije bilo lijevo onoga koji gleda ekran. Pa bi antena išla tamo-amo, slika bi na trenutak postala čista, svi bi viknuli “tu!”, a onda bi se opet izgubila. Bilo je u tome male napetosti i dosta smija. Pogotovo ako je utakmica već počela.
Program je, malo je reći, bio skroman. Postojao je početak i kraj programa, najavna špica i odjavna špica, a između toga ono što je televizija odlučila ponuditi. Nitko nije mogao birati kao danas. Nije bilo algoritma koji zna što voliš. Bilo je ono što je na rasporedu. Ako si propustio, propustio si.
Zato se televizijski program čitao u novinama. Pregledavalo se što ima navečer. Bilo je i onih koji su kemijskom olovkom podcrtavali emisije, da ne bi slučajno propustili. Dnevnik za odrasle, film, serija, utakmica, kviz, dječja emisija. Ako je navečer bio dobar film, znalo se da se poslovi moraju završiti prije toga. Ako je bila utakmica, večera se pomicala. Ako je bila neka važna emisija, kuća bi se stišala.
Dnevnik se gledao ozbiljno, a još ozbiljnije vremenska prognoza. Kad bi počela poznata špica, razgovor bi se prekidao.
A onda bi došle utakmice. Utakmice su bile posebna priča. Ako netko u ulici još nije imao televiziju, dolazilo se kod onoga tko je ima. Stolice bi se donosile iz kuhinje, djeca bi sjedila na podu, netko bi stajao kraj vrata, a domaćin bi ponosno popravljao sliku kao da je osobno odgovoran za prijenos. U takvim trenucima dnevni boravak prestajao je biti privatan prostor. Pretvarao se u malu pomoćnu tribinu.
Nije bilo usporenih snimki iz deset kutova niti statistike koja iskače na ekranu. Nije bilo analize prije utakmice, poslije utakmice i tri dana nakon utakmice. Ali bilo je nečega što danas često nedostaje: kad bi stvarala šansa, svi bi se nagnuli prema ekranu, a kad bi bio gol, kuća bi eksplodirala.
Televizija je bila razlog da se ljudi okupe. To je možda najljepša razlika između tada i danas. Danas svatko ima svoj ekran, slušalice, svoj profil i lozinku. Nekad je cijela kuća gledala isto. Nije se uvijek svima sviđalo. Djeca bi čekala crtić, odrasli Dnevnik, netko seriju, netko film. Ali gledalo se zajedno. Čak i kad se gunđalo.
Daljinski upravljač, u početku, nije ni postojao. Program se mijenjao rukom. Netko je morao ustati. A taj netko često je bilo dijete.
— Ajde pribaci.
— Pojačaj malo…
Dica su bila daljinski upravljač na dvije noge.
Kasnije, kad se pojavio pravi daljinski, on je postao predmet borbe. Tko drži daljinski, taj upravlja. Ali sedamdesetih godina prošlog stoljeća trebalo je doći do televizije, okrenuti kotačić, podesiti ton, namjestiti kontrast, uhvatiti sliku.
Djeca su znala kad je njihovo vrijeme. Nije bilo crtića po cijeli dan. Nije bilo kanala koji emitira samo dječji program. Bilo je nekoliko dragocjenih minuta ili pola sata koje si čekao kao praznik. Ako si tada morao van, u dućan ili pisati zadaću, imao si osjećaj da propuštaš nešto jako važno.
Filmovi su se gledali drukčije. Kad bi na televiziji bio dobar film, to je bio događaj. Film je išao svojim tokom, a ti si mu se morao prilagoditi. Znalo se i trpit za otići na zahod, samo da se ne propusti kraj filma.
I zaista, sve je bilo podređeno trenutku. Televizija je imala moć jer nije bila dostupna na zahtjev. Upravo zato što nisi mogao birati sve, ono što bi dobio, iz današnje perspektive na kapaljku, imalo je veću vrijednost.
Nedjeljom popodne televizija je znala imati sasvim drugi ritam. Poslije ručka, kad bi kuća malo utihnula, netko bi zadrijemao pred ekranom. Televizija bi radila tiše, škure bi bile pritvorene da ne ulazi previše dnevnog svjetla, a na stolu bi ostale čikare od kave i veliki plitki pijat s mramornim kolačem. Jedno je vrijeme bila popularna emisija “Nedjeljno popodne”.
Program bi završavao, u pravilu, prije ponoći.
Tada bi se televizija gasila. Pritiskom na botun ili okretanjem prekidača, a slika bi se skupila u malu svijetlu točku koja bi još trenutak ostala nasred ekrana, pa nestala. Vrime za postelju. Kuća bi se vratila sebi.
Danas je teško objasniti koliko je televizija promijenila život. S televizijom su u kuću ušli političari, glumci, sportaši, ratovi, festivali, Olimpijske igre, daleki gradovi, svemirski brodovi, more koje nije naše, snijeg koji nije s naših brda, jezici koje nismo razumjeli…
Međutim, televizija nije samo donosila svijet u kuću. Ona je mijenjala i kuću iznutra. Raspored namještaja okrenuo se prema ekranu. Stolice, fotelje i kauč počeli su gledati u istom smjeru. Kao da je dnevni boravak dobio novu pozornicu. Prije se sjedilo oko stola, zapravo oko razgovora. Onda se počelo sjediti gledajući televiziju.
Nije to uvijek bilo dobro. Znala je televizija djecu prikovati za ekran kad su mogla biti vani. Znala je nametnuti teme i slike koje nitko nije tražio. Nikada “nekad” nije bez mane, ali je bilo zaista drukčije.
Možda baš zato televiziju pamtimo gotovo kao člana obitelji. Ne zato što je bila savršena, nego zato što je bila prisutna u svim trenucima. Uz nju smo gledali prve utakmice koje pamtimo, serije koje se i danas spominju i repriziraju, filmove koje nismo mogli zaustaviti i emisije koje su određivale ritam dana.
Danas imamo više ekrana nego ikad, ali manje zajedničkog gledanja. Imamo savršenu sliku, programa bez kraja, ali nitko više ne okreće antenu na balkonu dok drugi viču iz sobe:
— Je li sad dobro?
O tomu još pričaju stariji kad se na prigodnim okupljanjima, uz dobru spizu, započnu razgovori kako se živjelo prije. Naravno, loše stvari se slabije pamte i još manje spominju. Ali neke slike ostanu. Televizija u kantunu dnevnog boravka, milje na njoj, svi okrenuti prema istom ekranu i ona mala svijetla točka koja se na kraju dana polako gasi.
Piše: Ivica Poljičak
