Prije pedeset godina, 18. lipnja 1976., premijerno je prikazan film Vlak u snijegu. Nije to za nas bio samo film. Kao što ni knjige Mate Lovraka nisu bile tek obična lektira, onaj obvezni teret u torbi između bilježnica i sendviča kojeg smo nosili zamotan u aluminijsku foliju. Lovrakova Družba Pere Kvržice i Vlak u snijegu bili su nezaobilazno štivo.
Odrastali smo uz njegove dječake i djevojčice. Bilo je tu svega pomalo, dječje svađe, inata, tužakanja, prvih nepravdi, prvih pobjeda, smijeha i radosti. U Vlaku u snijegu Ljuban, Pero, Draga i ostali nisu bili junaci iz dalekog svijeta. Mogli smo ih zamisliti u našem školskom dvorištu.
Zato se Vlak u snijegu pamti i danas. Ne samo po snijegu, parnoj lokomotivi, kondukteru Saperlotu i onoj dječjoj odlučnosti pred nanosima, nego po jednostavnoj istini koju smo tada prihvaćali bez velikih analiza: ako se podijelimo, ostat ćemo u snijegu; ako se složimo, vlak će krenuti. Danas, kad sve češće zapinjemo i bez snijega, ta rečenica zvuči gotovo kao prastara mudrost.
A u toj priči postoji i jedan lijepi šibenski pečat. Redatelj filma bio je naš Mate Relja, Šibenčanin koji je Lovrakovu priču pretočio u slike što su se urezale u djetinjstva mnogih naraštaja. Glazbu je napisao Arsen Dedić, još jedan naš, koji je znao kako se od jednostavne melodije napravi uspomena. Nije Arsenu trebalo puno da pogodi ono mjesto između dječje pjesme i životne pouke. Dovoljno je čuti “Kad se male ruke slože” pa da se čovjek, htio ne htio, vrati u razred, u kino, u zimu koje se možda više i ne sjeća točno, ali joj još pamti toplinu.
Ne treba zaboraviti ni Branka Matića, šibenskog glumca, koji se u filmu pojavljuje kao ložač u lokomotivi. Mala uloga, reklo bi se. Ali u takvim ulogama često ostane lice koje daje vjerodostojnost cijelom filmu.
Gleda li se Vlak u snijegu i danas? Gleda se, ali sigurno drukčije. Današnja djeca možda ne poznaju taj svijet časopisa, zadruga, parnih lokomotiva i učitelja koji se poštuje daleko više onda nego danas. Možda im je taj filmski ritam spor, a snijeg crno-bijel i kad je film u boji. Ali ako izdrže prvih nekoliko minuta, ako im netko uz njih ne tumači previše, nego samo pusti da priča krene, prepoznat će ono što ne stari: prijateljstvo, strah, hrabrost, nepravdu, pomirenje i radost kad se uspije zajedno.
Zato ova obljetnica nije samo spomen na jedan film. To je mala stanica na pruzi našeg odrastanja. Vlak je davno krenuo iz snijega, ali pjesma još putuje. Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može…
Piše: Ivica Poljičak
