Očima petogodišnjaka svijet je bio malen, ali pun važnih granica. Jedna od njih bila je ona nevidljiva crta između Križa i „grada“. Sve što je imalo neku važnost, neku ozbiljnost, neku čar bilo je u gradu. Šezdesetih godina stoljeća iza nas, u prizemlju ležećeg nebodera kruh i mlijeko mogao si kupiti u zadarskoj mljekari. Mala ali važna točka kvartovske svakodnevice. Ujutro, najkasnije do velikog školskog odmora, a često bi se sve prodalo i ranije. Ako zakasniš nema više, ostaneš praznih ruku i s blagom dozom razočaranja koja se tada činila ogromnom.
Uz mljekaru, knjižara, s desne strane kad se uđe školski pribor, bilježnice, olovke, trokuti, a s lijeve strane drogerija, meni tada potpuno strana.
Najposjećenija bila je samoposluga, s modernim blagajnama koje su imale tipke s iznosima koje su blagajnice pritiskale, unosile iznos prije negoli bi se otvorio donji dio u kojem su se nalazile novčanice i sitni šoldi.
U susjednoj petokatnici, u prizemlju se nalazila trafika sa velikim staklom da si izvana mogao vidjeti sve unutra. Mali svijet novina, časopisa, stripova i cigareta.
U maloj brijačnici sam se prvi puta šišao na električnu makinicu, bila je već pomalo tupa i dobro bi znala začupati. Kroz maglu se sjećam da su unutra bili Rude, Vicko Maričić i mladi brijač Kljajić. Do brijačnice se nalazio ženski frizerski salon sa haubama što je meni tada izgledalo kao nešto jako, jako moderno. Na samom kraju, dućan pozamanterije u koje bi se moglo uzeti najnužnije bez puno izbora. Običnog laštika, prozirne puce ako bi ispale sa intimele ili, jednom me mater poslala kupiti imbaždu. Po sredini prizemlja nalazio se Pisak. Ne znam ambicije projektanta, ali bilo je to nešto „između“. Očito je Pisak trebao biti drukčiji od gostionica koje su se još otvarale u prizemljima obiteljskih kuća. Nije bio obična gostionica, ali još daleko od kavane. Ipak, tamo su se uglavnom pila kratka pića, bevande, a poslije gemišti. U svakom slučaju, za nas djecu Pisak je bio na jako lošem glasu. Tamo se sredinom šezdesetih dogodilo teško ubojstvo više osoba o kojemu sam ne jednom slušao. Tako je Pisak postao Teksas.
Za dio grada koji je rastao iznimno brzo bilo je to malo. Sve preko toga, od postola, odjeće, o izlascima neću niti govoriti trebalo je ići u grad.
Ipak, u to vrijeme prva ustanova, nama koji smo odrastali u to vrijeme, koja je tiho gradila kvartovski identitet Baldekina bila je osnovna škola Lepa Šarić. Zapravo, nikada nismo dobro znali tko je ona bila i zbog čega se po njoj škola dobila ime. To nam nije bilo važno. Ime smo u potpunosti povezali sa školom u kojoj smo proveli punih osam godina.
Poslije je pomalo dolazilo i ostalo, a vrhunac je tada bila izgradnja športske dvorane. Škola i kasnije dvorana nisu bile tek nove građevine, one postaju emocionalno sidro kvarta.
Baldekin je dobio novu prepoznatljivost, ne samo unutar Šibenika, nego puno dalje. Za to je bila zaslužna „Šibenka“, košarka i na prvom mjestu Dražen Petrović. U to vrijeme Pećo, tek godina nakon toga postao je Dražen. Njegova životna priča, prvi životni i košarkaški koraci dali su poseban generacijski pečat Baldekinu. Prošlo je više od 30 godina da nas je Dražen zauvijek napustio, ali priča traje i Baldekin još uvijek ima svoju magnetičnost koju ne mogu pokvariti ni slabi rezultati sadašnje Šibenke.
Dražen je već tada bio genijalac, što smo tada više osjećali negoli doista znali. Išao je u Maršala Tita (OŠ Jurja Šižgorića) i nosili su žute kute. U našoj osnovnoj školi Lepa Šarić (OŠ Tina Ujevića) nosili smo plave kute. Vodio nas je Miro Kotarac, prvo ime Sveto nadarene meke i precizne ruke, Joke i Tome krila, Miloš na centra, a mene je pripala uloga plejmejkera. Bila je to standardna prva petorka. Treba li reći, pobijedili smo maršalovce, ne zato što smo bili bolji od Dražena, nego zato što nas je Kotarac bolje organizirao, a onda Dražen ni uz najbolju volju nije mogao sam.
Pećo tada još nije bio mit, nego dio istog kvarta, iste generacije. Tada su se rađale priče koje će kasnije postati legende. Osvojili smo školsko prvenstvo u gradu, pa smo dobili Splićane i Zadrane na sljedećem dalmatinskom turniru i na kraju bili na drugom mjestu svih osnovnih škola u Hrvatskoj. Kada smo se vratili u školu sa srebrnim medaljama izgledalo nam je to kao smo se upravo spustili s Mont Everesta.
Iste, 1979. godine najbolji petnaestogodišnjaci Šibenika osvojili su treće mjesto na kadetskom prvenstvu Hrvatske u Splitu.
Ubrzo, gubeći utakmicu s visinom, zaplovio sam drugim putem. I danas, desetljećima nakon držeći u rukama kožnu košarkašku loptu ne žalim ni kapi prolivenog znoja. Bilo je lipo, izrasli smo u ljude! Nažalost, Dražena, Svete i Trajze više nema među nama.
Ponekad stanem i gledam novu dicu kako igraju. Brži su, viši, možda i talentiraniji. Ali u njihovoj igri prepoznajem nešto isto. Onu iskru koja ne pripada vremenu.
Srce i dalje hoće. Ruka više ne sluša kao nekad. Ali nije ni važno.
Jer Baldekin i dalje diše.
I dok god lopta udara o asfalt, dok god netko viče „dodaj!“, dok god mrežica zatreperi…priča traje.
I neka traje.
Jer sve ima svoje vrime.
Piše: Ivica Poljičak
