Kad sam prvi put zavirio na stare ćufite, nisam znao koliko se toga ondje nakupilo. Mislio sam, bit će nekoliko starih fotografija, poneki miris, neka zaboravljena riječ, možda lice koje se javi iz daljine. A onda se otvorio cijeli jedan grad.
Ne onaj iz službenih knjiga, s datumima i imenima ulica, nego onaj koji se nosi u sebi. Grad borovih iglica pod nogama, baškota iz Masne ulice, radija nedjeljom, kina u četiri ure popodne, trafika kojih više nema, mesnica, butiga, rukom pisanih računa, šudarića u džepu i glasova koji su ispunjavali kužine. Grad u kojem si znao tko si i di pripadaš, i prije nego što bi to znao izgovoriti.
Pisati ove priče značilo je ponovno proći istim kalama, ali sporije nego nekad. Zastati ondje gdje sam kao dite samo protrčao. Pogledati izlog u kojem više nema onoga što pamtim, ali ga i dalje vidiš. Čuti glasove ljudi kojih odavno nema među nama, a koji su u meni ostali jasniji nego jučer. I shvatiti da grad ne nestaje kad se promijene fasade, dućani i navike. Grad nestaje tek kad ga prestanemo dozivati.
A Šibenik se, srećom, ne da tako lako zaboravu.
U ovim pričama nije bilo velikih junaka. Bili su tu obični ljudi, a možda su baš zato bili najvažniji. Mater koja u pinjati donosi bilu kavu i udrobljenog kruva. Ćaća koji hoda uz tebe bez puno riječi. Profesor koji pamti jednu rujansku večer iz 1947. godine. Trafikantice koje su znale čiji si. Mesari koje su svi znali u gradu. Perovođe, kinooperateri, susjedi, dica s uvik ogrebanim kolinima. Cili jedan svit koji nije tražio da ga se pamti, a na kraju smo ga zapamtili.
I svaka ta priča imala je svoj mali početak. Jedan miris, jednu riječ, jednu sliku koja bi se odnekud pojavila. Nekad bi to bila borova iglica pod nogom, nekad zvuk vlaka u daljini, nekad vruća pašteta u srid lita. I onda bi se polako počeo slagati svit koji je već pomalo nestajao, ali se nije izgubio.
Zato ove priče nisu bile samo moje. Bile su naše. Od svih koji su u njima prepoznali svoj kantun, svoju kužinu, svoj miris nediljnog ručka, svoju prvu slobodu, svoj strah, svoj smij, svoje izgubljeno vrime. Od svih koji su barem jednom zastali i rekli: “E, ovo san i ja živija.”
Grad nije samo ono što se vidi. Grad je i ono što se pamti. Ono što se prenosi bez velikih riči. Ono što ostane u načinu kako izgovaraš neku staru rič, kako se nasmiješ na neku staru foru, kako zastaneš na mistu koje više nema ime, ali ga ti znaš.
Sad, kad se ova kolumna primiče kraju, ne osjećam kao da nešto završava. Više kao da spuštam jednu staru kutiju natrag na ćufit. U njoj su uredno složene slike, malo prašine, nekoliko riči koje se sve rjeđe čuju i puno zahvalnosti. I jedan grad koji je u tim kutijama ostao živ, onakav kakav je bija dok smo ga prvi put gledali.
Jer nije malo kad ti grad dopusti da ga ponovno vidiš očima diteta.
A ako sam u ovih pedeset i pet priča uspio sačuvati barem jedan miris, jedan glas, jedan zaboravljeni izlog, jednu staru šibensku rič ili jedno lice od nestanka, onda je vridilo. Ako je netko zbog ovih redaka zastao, sitija se, nasmija ili se na trenutak vratio tamo di je sve počelo, onda su priče pronašle pravu adresu.
Ćufiti se nikad ne isprazne do kraja. Uvik ondje ostane još nešto. Jedna kutija dublje. Jedna slika iza grede. Jedan komad vrimena koji čeka da ga netko ponovno uzme u ruke. Možda će ga uzeti neko drugi, u neko drugo vrime, i ponovno ga otvoriti na svoj način.
Zato ovo nije zbogom.
Samo zatvaram vrata malo tiše, da ne probudim nove uspomene.
One će već same, kad im dođe vrime, ponovno sići niz skale.
A mi ćemo se, ako ste za, i dalje nalaziti. Nedjeljom. U isto vrime. Na istoj frekvenciji, na Šibenskom kanalu.
S malo drukčijim pričama. Ovaj put središnji lik nije grad, jer od njega se ionako ne može pobići, nego idemo prema pričama koje smo svi zajedno živjeli. Bit će možda manje šibenskih po imenu, ali teme neće biti manje naše. Bit će to priče jedne generacije, o stvarima koje su nas oblikovale, a da ih često nismo ni primjećivali dok su trajale.
Nova rubrika zvat će se Retroglednica.
Već od iduće nedjelje nastavljamo dalje, s novim pričama i starim tonom. S brojnim naoko sporednim stvarima koje su zapravo bile začini naših života. Sitnice koje su nas veselile, živcirale, okupljale i obilježile, a danas ih nosimo kao tihu popudbinu.
I zato, ovo stvarno nije kraj.
Samo nastavljamo dalje, drugom cestom života.
Vidimo se u nedjelju u isto vrijeme.
Piše: Ivica Poljičak
