Od vremena kada su na kazališnu pozornicu stali prvi glumci i pjevači 1870. godine, te se čuo prvi pljesak publike, šibenskim kazalištem prošle su brojne životne sudbine. Na tim daskama koje život znače odigrane su brojne glumačke uloge, a bilo je tu i raznih životnih uloga. Tako je to kada, kao Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku, imate preko 150 godina. U toliko godina puno toga stane, puno se upamtilo i zapisalo, a još više zaboravilo. Najteže je s nastojanjem da se prenese ukupni doživljaj predstava koje su ostavljale traga i koje je publika nosila sa sobom i godinama nakon što bi je vidjeli u punom kazalištu.
O kazališnom životu i gradskim berekinadama pisao je gradski kroničar Ivo Livaković, a jedan od gradskih kanpjuna bio je i glavni glumac predstave na kazališnim daskama, premda o kazališnoj predstavi nije bilo niti riječi.
U prvoj polovici dvadesetoga stoljeća, uz glasovite šaljivčine i berkine iz redova uglednijih i imućnijih građana — obrtnika, trgovaca, mesara, fotografa, drogerista, zlatara i maranguna, poput braće Vučić — bilo je i među pukom osebujnih likova koji su na svoj način obilježili to vrijeme. Među takvima se osobito izdvajao Marko, prozvan Marko Lule, poznati obalni radnik i, prema kazivanjima, najkrupniji i najsnažniji Šibenčanin svoga doba.
Govorkalo se da je Marko, zapisao je Livaković, zajedno sa svojim drugovima iz smjene, za marendu znao pojesti čitavu terinu bakalara, a nerijetko i vedro slanih srdela ili po dvadeset pečenih lokardi uz obilje salate.
Jednom je prilikom prisustvovao predstavi hipnotizera Svengalija u šibenskom kazalištu. Na njegov poziv dobrovoljcima da iziđu na pozornicu i podlegnu hipnozi, Marko je, uz glasno junačenje, istupio riječima: „Ajde da vidim koga ćeš ti uspavati — pogledaj samo ove moje mišičave ruke, stoje k’o bati!“
Kazalište je potom odjekivalo smijehom. Svengali ga je, međutim, uspavao lakše nego sve ostale te mu usadio misao da je nogometni vratar. U snu je Marko počeo skakati za zamišljenom loptom s jednoga kraja pozornice na drugi, na opće oduševljenje i gromoglasan pljesak publike.
Takav je bio Marko Lule stariji — osebujan i snažan čovjek. Njegov najstariji sin, Marko mlađi, u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća baštinio je očev stas, snagu i britkost duha, ali ne i sklonost radu. Livaković bilježi kako je i on bio „komad čovjeka“, dobra i plemenita srca. Još kao dječak bio je poznat po velikom apetitu; kad bi naljutio majku, znala bi ga zaplašiti riječima: „Ako ne budeš dobar, morat ćeš pojesti punu teću maništre i fažola!“
Marko mlađi, međutim, više je mario za lagodan život nego za rad. U školi je, kako je sam govorio, bio „kanpjun“: „Odlično mi ide — od sedam predmeta imam osam jedinica, a osma je iz vladanja izvan škole.“ Među njegovim omiljenim izrekama bile su: „Fali more, drži se kraja!“ i „Fali polje, drži se grada!“
Od brojnih šala koje su kružile o njemu, pamti se i ona kada je s prijateljem prolazio pokraj konobe. Na prijateljev prijedlog: „Hoćemo li jednu litru potegnuti?“, Marko je odgovorio: „Što bi ti, da se sramotim pred ljudima? Donesi, Mijo, damjanu crnog!“ Ili pak zgoda iz vojske: na liječničkom pregledu, požalio se na grlo. Liječnik mu reče: „Zini i reci slovo A“, a Marko će na to: „Veliko ili malo?“
Uvijek je s njima bilo razloga za smijeh — šibenski kanpjuni, ćaća i sin, Marko Lule stariji i Marko Lule mlađi.
Uvijek se u Šibeniku našlo kanpjuna. Grad bi im se smija, a često činija i dešpete. Bilo je smija, ali je uz kanpjune znalo biti i puno tuge. Tanka je crta između jednog i drugog.
Za razliku od Marka Lule, seniora i juniora, Joso Koka nije završio na kazališne daske, ali je postao jedan od najpoznatijih šibenskih fakina i kanpjuna. Sresti ga po gradu kako gura karijolu, često veselog u bavi, svima je bilo drago. Znali bi dobaciti, a on bi se javlja znanima i neznanima. Život ga nije mazio, a ni sam se nije špara pa mu je kvarat u toverni bija najbolji prijatelj. Na kraju, kad je starost pritisnula, a vrime karijola prošlo Joso Koka postao je Caritasov svakodnevni gost…
Prošlo je vrime karijola, prošlo je vrime kanpjuna koji su bili svakodnevni glumci predstava na otvorenom za koje je zna cili grad. Nije im triba scenarij, a još manje redatelj, a uvik se našlo publike…
Piše: Ivica Poljičak
