Dvorana kina „20. aprila“ bila je prva u Šibeniku izvorno projektirana kao kino. Nakon savezničkog bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, srušeni dio kuće Makale nikada nije obnovljen u prvobitnom obliku. Na tom mjestu podignuta je nova stambena zgrada, a u njezinu prizemlju smještena je nova kino dvorana.
Od završetka rata prošlo je već 14 godina, kino je bilo iznimno popularno, a gradu je bio potreban novi prostor za filmske projekcije.
Ime kina, blago rečeno, bilo je neobično. Mnogi kasnije nisu znali što se to važno dogodilo 20. travnja da bi kino dobilo takav naziv. Neki su pretpostavljali da je toga dana završena gradnja, no odgovor je zapravo jednostavniji. U cijeloj tadašnjoj državi svečano se obilježavala 40. godišnjica osnivanja Komunističke partije Jugoslavije i SKOJ-a. Svečana akademija održana je i u šibenskom kazalištu, a završetak radova na kinu poklopio se s tim događajem. Kako je osnivački kongres započeo u Vukovaru 20. travnja 1919., netko je predložio ime – „20. aprila“. Tako je kino dobilo naziv koji će obilježiti generacije.
S vremenom je ime potpuno zaživjelo. Ljudi su jednostavno govorili da idu „u 20. aprila“ ili bi pitali koji film tamo igra, bez razmišljanja o njegovom izvornom značenju.
Prva projekcija održana je 23. travnja 1959. godine, i to uz film „4 km na sat“.
Nakon 1990. kino je preimenovano u Kino Odeon, no s vremenom je prestalo služiti kao klasično kino. Ostala je dvorana koja je povremeno imala druge namjene.
Ipak, od svih nekadašnjih kina, upravo je ovo najbolje prošlo. Prostor je obnovljen i pretvoren u modernu multimedijalnu dvoranu u kojoj se i danas prikazuju filmovi — ne komercijalni naslovi iz multipleksa, već oni koje je rijetko gdje moguće pogledati na velikom platnu.
U čast velikog šibenskog umjetnika Arsena Dedića, prostor je dobio novo ime – Kuća umjetnosti Arsen.
Tako je nekadašnje kino, koje je započelo kao simbol modernosti i masovne kulture, danas postalo mjesto umjetnosti, sjećanja i kontinuiteta.
Od redova koji su se protezali sve do rive, do tišine suvremenih projekcija — priča o kinu „20. aprila“ nije samo priča o jednoj dvorani, već o gradu, vremenu i ljudima kojima je odlazak u kino bio mnogo više od samog filma.
Piše: Ivica Poljičak
