Izrada projektno-tehničke dokumentacije za projekt Postrojenje za energetsku oporabu goriva iz otpada i prosušenog mulja s uređaja za obradu otpadnih voda u obuhvatu Centra za gospodarenje otpadom Bikarac i dviju studija koje će pokazati isplativost i opravdanost tog projekta u punom je jeku. Jedan od stručnjaka koji je angažiran na projektu u svrhu pružanja tehničke pomoći je prof. dr. sc. Daniel Rolph Schneider, redoviti profesor u trajnom zvanju na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. On izučava proizvodnju energije iz otpada i gospodarenje otpadom te tehnologije pretvorbe energije i član je više međunarodnih znanstvenih i stručnih asocijacija.
Ističe kako se rijetko kad takvim studijama pristupilo tako analitički, studiozno i poštujući sva pravila, ne samo struke, nego i europskih i hrvatskih propisa, koji su odnedavno jako postroženi, te da je izgradnja energane u Šibeniku, prve u Hrvatskoj velika šansa za Šibenik, a nikako problem kako to neki pokušavaju prikazati.
– Za početak ću reći da se u Šibeniku radi puno, puno dobrih stvari koje bi se trebale raditi u cijeloj Hrvatskoj, bar ih ja tako vidim. Najnoviji primjer je i izgradnja energane na gorivo iz otpada koja bi u Šibeniku bila prva u Hrvatskoj, u kojoj će ih morati biti još – započeo je dr.sc. Daniel Rolph Schneider naš razgovor o opravdanosti gradnje takvog objekta u Šibeniku, a prvo je naše pitanje bilo vezano za oponente tom projektu.
Otpori su veliki, kada je riječ o političkoj sceni. Građani su još uvijek dosta rezervirani. Ima li razloga za strah i zašto mislite da se ljudi boje takvog projekta?
– Ljudi se uvijek boje nepoznate tehnologije, odnosno tehnologija o kojima ne znaju dovoljno. Znači, transparentnost svakako mora biti glavna, kao što je kod svih energana na otpad u EU. Negativne konotacije koje se tiču energana na otpad, a prije smo ih zvali spalionicama, potiču iz 60-ih godina kad je miješani nerazvrstani otpad direktno iz kontejnera išao u ložišta bez značajnije kontrole i čišćenja dimnih plinova. I dan-danas neke energane na otpad koje su izgrađene prije 20-30 godina rade po tom principu spaljivanja ukupnog neobrađenog otpada, uz sada naravno strogo zadovoljavanje svih ekoloških standarada, ali one sada ne mogu mijenjati svoju koncepciju. Naravno, u međuvremenu je došlo do promjene koncepcije, odnosno hijerarhije gospodarenja otpadom i danas se naglasak daje na reciklažu, odnosno materijalnu, materijsku oporabu, da se iskoriste svi materijali koliko god se mogu, uključivo i biomasa. I zbog toga je Hrvatska išla graditi sve ove centre za gospodarenje otpadom. Znači, to je jedan razlog. A drugi razlog su smanjenje, odnosno ograničavanje odlaganja na odlagališta, na 10 posto. Znači, do 2035. godine imat ćemo obavezu da ne smijemo bacati neobrađeni odnosno aktivni otpad na odlagališta, nego samo jedan mali dio inertnog odnosno obrađenog otpada.
E sad, što se u centrima radi, na Bikarcu, Biljanima Donjim, Marišćini i tako dalje. Otpad se obrađuje, tako što se razvrstava miješani otpad. Znači, vade se korisne stvari, otpad se stabilizira, postaje neaktivan. Međutim, prilikom te obrade proizvodi se i frakcija iz koje nastaje gorivo iz otpada što je do nekakvih 25-40 posto ukupne ulazne količine. E sad, šta ćete vi s time? Znači, vi ste obradili otpad, ali ga više nećete smjeti bacati na odlagališta. Nemate li vlastitu energanu koja će koristiti to gorivo, morat ćete ga izvoziti. Cijena toga danas se kreće i 150, 200, pa i više stotina eura po toni, a ide u Mađarsku, Austriju, Bosnu i Hercegovinu… Oni, dakle, koriste to gorivo iz otpada, proizvode energiju i proizvode nove stvari, a vi plaćate za to. Znači, iako se to zove gorivo iz otpada, onaj tko ga je proizveo, mora platiti da mu ga netko i zbrine, što zvuči u prvi tren besmisleno, ali je zaista tako, to su ekonomske činjenice. To je kao da vi dođete na benzinsku crpku, ulijete benzin, a onda vam na blagajni oni još plate što ste to napravili, takva bi se otprilike mogla napraviti usporedba. Dakle, ako nemate vlastitu energetsku oporabu, bilo gdje, u državi ili u gradu, vi ćete morati plaćati ogromne novce, a sve to će se preliti na korisnika usluge odnosno građane. Ako vi pristajete da vam se cijena odvoza otpada višestruko poveća, govorim na pamet, onda to može biti odluka određene zajednice, grada, ali to nije održivi princip gospodarenja otpada, jer u tom slučaju imate i emisije tog transporta na stotine pa i tisuće kilometara, gubite vrijedan resurs, znači gubite energent koji možete koristiti za vlastitu proizvodnju energije, znači i električne, toplinske ili rashladne. Pogotovo u današnjem svijetu globalnih izazova, geopolitičkih i klimatskih, kako god hoćete, vrlo je važno, imati svoj energent, biti energetski neovisan.
Upoznati ste s tim da se i neki vaši kolege, stručnjaci iz ovog područja koji su vam kolege na Fakultetu tome protive i time zbunjuju javnost. Kako objašnjavate njihove teze?
– Da, neki od njih imaju viziju da bi se gospodarenje otpadom moglo voditi po takozvanom konceptu „zero waste“, gdje vi na kraju praktički nemate nikakav otpad. To, nažalost, niti jedna zemlja na planetu danas nema. Jasno, treba težiti tome, treba iskorištavati materijale koliko god se više može, ali postojeći koncept je takav, kakav je. Znači, vi ne možete preko noći nešto stvoriti čega nema, odnosno za što ne postoje uvjeti. Znači, najbolje prakse danas, koje mi imamo, su centri za gospodarenje otpadom, odnosno, mehaničko – biološka obrada, ali i sortirnice. Znači, ovo što skupljamo u žutim vrećama ili kantama, neće završiti sve na reciklaži, a 30 posto toga opet ostaje na raspolaganju kao gorivo iz otpada. Znači, puno ljudi ne zna da, ono što mi zovemo reciklažom, da se ne može sve iskoristiti. Razlozi su zaprljanost materijala različitim uljima, otapalima, hranom, općenito zagađenost, zatim kompleksnost materijala. Različiti materijali su slijepljeni, doslovce termički slijepljeni. Njihovo odvajanje i takva reciklaža bi zahtijevala jako puno energije, novaca i vremena i to se u principu ne radi. Zatim imate puno plastike, recimo vrsta plastike koje imaju razna punila, bojila, retardante gorenja, znači usporivače gorenja, koji su također otrovni, koji ne bi smjeli ući u lanac reciklaže u proizvodima za ljudsku upotrebu, odnosno da završi u nekom plastičnom posuđu ili u igračkama, što se recimo zna desiti sada za proizvode koji dolaze iz Kine. I kud ta otpadna plastika ide, a ne smije se više bacati na odlagališta, znači ide u gorivo iz otpada. Dakle, i taj materijal opet morate zbrinuti. A bit će ga i sve više kako će se graditi nove sortirnice za ambalažni otpad.
Rekli ste da je dobro to što će Šibenik dobiti energanu, ali stalno se protura ta teza da će to značiti da će se iz drugih sredina u Šibenik dovoziti, kako oni to kažu, tuđe smeće!
– To nije smeće. O smeću bi se radilo kada bi to bio onaj stari koncept gdje imate miješani nerazvrstani otpad i samo vam dovoze kontejnere nerazvrstanog odnosno neobrađenog otpada u spalionicu, no to nije slučaj. Kod nas, svaki taj centar proizvodi gorivo iz otpada, vrijedan energent, ali ga treba zbrinuti. Evo recimo na primjeru Ljubljane što malo ljudi zna. Imaju odličan centar za gospodarenje otpadom koji je godinama dobivao najveće nagrade za održivo gospodarenje otpadom, a Ljubljana u ovom trenutku nema energane. Iako nakon njihove obrade svega 5 posto ide na odlagalište, a 35-40 posto završi kao gorivo iz otpada. I oni su zbrinjavanje goriva iz otpada morali plaćati nekome, znači u Austriju ili ne znam, Bosni, po cijeni 150-180 EUR po toni i na kraju je to poduzeće došlo u takve financijske poteškoće, da bi sada Ljubljana razmišljala o gradnji energane na otpad, jer vidi da nažalost drugačije ne ide. Dakle, u ovom trenutku energane su neizostavan dio procesa. Čak i po hijerarhiji, ako gledate, nakon obrade ostaje vam još energetska oporaba i Šibenik bi tu zapravo trebao vidjeti šansu. Ne samo da neće plaćati drugima zbrinjavanje goriva iz otpada, nego može i zaraditi. Kad na primjer neka strana energana ili cementara koja sad to gorivo uzima vidi da su kapaciteti puni, diže cijenu i to koliko god hoće, znači potpuno ovisite o tržištu. Jasno, tu treba i određena kategorija tog goriva iz otpada biti, jer vam ga neke cementare neće ni preuzeti ako nemate određenu kategoriju. Ali što se tiče ovakve energane na otpad, recimo na Bikarcu, ona jedino ima smisla ako imate određenu količinu, kapacitet, nema smisla graditi nekakvu mini, mikro energanu koja neće biti nimalo isplativa. Znači što je veći kapacitet, to je energana učinkovitija i financijski i energetski.
Koliki bi bio minimum za ekonomsku isplativost?
– Sada se spominje između 120.000 do 150.000 tona goriva iz otpada i to savršeno funkcionira. Ima primjera, jasno, i puno većih ali i manjih, međutim i na maloj i na velikoj energani morate praktički imati iste sustave, i čišćenja dimnih plinova, i zbrinjavanja ostatka, te kontrole i pripreme. Znači praktički trošak vam je isti, trošak instalacije je sličan, a zapravo količina koju ćete dobiti na ulaznoj naknadi je puno manja. Uz to troškovi pogona i održavanja su jednaki i veći po toni otpada kod male energane nego kod velike. To znači da se mora razmišljati o energani za cijelu Dalmaciju s recimo prirodnim (geografskim) središtem u Šibeniku. Šibenik bi u tom slučaju mogao puno i zaraditi od prihvaćanja i obrade goriva.
Energane na otpad se i dalje grade u Europi i ima ih više od 500. U odnosu na one prve kada su to bile spalionice smeća kakva je danas tehnologija koja se primjenjuje?
– Kod klasičnog izgaranja, što je najzastupljenija tehnologija a koja se i najduže koristi je izgaranje na rešetki. Znači, izgaranje otpada na rešetki, bila ona pomična, kosa, horizontalna, kako god. I to se u principu primjenjuje najduži broj godina, to je već puno puno godina iskustva, najveće reference su tu. Onda postoje izgaranja, recimo, u fluidiziranom sloju, gdje isto tako, gorivo iz otpada, možete u sloju koji se kovitla, lebdi, u praktički bestežinskom stanju izgarati. Ono ima neke svoje prednosti u odnosu, recimo, kad se veća količina mulja obrađuje, znači nisko kvalitetno gorivo, ali kako sam shvatio kod slučaja, recimo, Bikarca, mulj bi već dolazio sasušen na određenu vrijednost, tako da ne bi bio problematičan čak i na rešetki, u određenom, dozvoljenom udjelu (obično je to do 10%). Znači, to su nekakve, recimo, dvije glavne tehnologije koje se tiču izgaranja. Na rešetki i u fluidiziranom sloju postoji još i treća, recimo, u rotacijskoj peći, ali to je više vezano uz nekakav opasni otpad, medicinski otpad. Slično tako vam imaju, recimo, cementare u rotacijskoj peći za proizvodnju klinkera.
Na koji ste način Vi uključeni izradu studije za gradnju energane u Šibeniku?
– Uključen sam u tehničku pomoć kod upravljanja projektom, znači kao vanjski ekspert, odnosno savjetnik za tehnologiju. Energanama na otpad bavim se par desetljeća, baš korištenjem goriva iz otpada. U Europi se fosilno gorivo zamjenjuje gorivom iz otpada u mnogim primjenama. Znači, umjesto da kupuju ugljen ili plin, koriste gorivo iz otpada jer proces pravljenja cementa koristi i materijsku komponentu otpada, što, inače, cementare moraju kupovati. Posjetio sam i dosta energana na otpad. Recimo, ima jedna relativno mala u Austriji, koja obrađuje 150 000 tona na godinu goriva iz otpada, i ona proizvodi procesnu paru za susjednu tvornicu papira. Ta energana je vrlo interesantna, jer tamo se, znači, dovozi otpad iz Hrvatske i Slovenije, za što opet moramo platiti, kao gorivo iz otpada, ali isto tako i otpadni papir iz Hrvatske i Slovenije. Susjedna tvornica koja koristi energiju našeg otpada proizvodi etikete, recimo, za pivo. I prodaje to nazad Hrvatskoj što znači dva puta zarađuju. Znači, mi ne želimo svoj otpad, ne želimo energiju, i tako plaćamo, recimo, dva puta stvari. Problem je što zapravo nema alternative u ovom trenutku. Znači, možete bacati sve na odlagalište, što se još uvijek radi, ali uskoro vam to zakonski neće biti omogućeno. A osim toga, mi smo već izgradili odnosno završavamo sustav centara za gospodarenje otpadom i energane su logičan dio, završetak te priče. Otpad se više neće smjeti bacati na odlagališta. Znači, ili ćete jako to skupo plaćati drugome, ili ćete sami izgraditi energanu i zarađivati.
Što biste poručili onima koji su svjesni zapravo da su energane završni dio tog procesa, ali kažu, zašto baš Šibenik, zašto ne bi, primjerice, to bio Split koji je centar Dalmacije?
– Onaj koji prvi prepozna priliku će je i iskoristiti. Vaša je prednost što je centar za gospodarenje otpadom uz gospodarsku zonu, a nije ni blizu naselja iako niti to nije problem. Ključna stvar kod današnjih energana je da one moraju biti energetski učinkovite u smislu da se iskorištava toplina dimnih plinova za proizvodnju električne i toplinske energije. Znači, morate imati potrošača. Ako proizvodite električnu energiju onda je plasirate u mrežu, a toplinsku energiju mogu koristiti sadašnji ili budući korisnici gospodarske zone, to može biti i rashladna energija koja se može dobiti iz toplinske. U slučaju Šibenika postoji potrošač, a tu je i ostala logistika kao što je blizina autoceste za dovoz goriva iz otpada iz drugih centara. To je odlična stvar, možete praktički i financijski zatvoriti cijelu priču. Sad npr, u Parizu imate tri energane u sred grada, a da ljudi to i ne znaju i to daleko većeg kapaciteta, jedna uz samu obalu Sene (a da ne spominjem da su naše tvrtke, iz Hrvatske, izgradile opremu za tu energanu kao i za mnoge druge energane na otpad). Kod nas se ljudi možda plaše zbog možda nekakvog potencijalnog manjka transparentnosti, ali iz današnjih energana ispust je kontroliraniji nego iz klasičnih termoelektrana na fosilna goriva koje imaju manje regulirane emisije, odnosno manji broj tih spojeva koji se kontrolira.
Kakva su iskustva u vezi s tim? Postoji li opasnost od štetih emisija u atmosferu?
-Kod energana na otpad se kontrolira dvadesetak emisija, a kod termoelektrana eventualno šest. Sva ta očitanja direktno su spojena i na agencije, i javno su dostupna online u svakom trenutku. U slučaju da dolazi do prekoračenja nekih od parametara mora zaustaviti dovod goriva iz otpada, odnosno automatski se uključuju pomoćni plamenici na recimo prirodni plin do uspostave redovitog stanja, jer su propisi vrlo, vrlo strogi. To se ne može usporediti s nekadašnjim spalionicama koje su imale i visoke emisije dioksina i furana. Danas to nije slučaj i te emisije više nisu problem, odnosno one su čak manje od nekih drugih izvora iz industrije, malih ložišta, požara ili prometa. Također, u našim centrima za gospodarenje otpadom se već prethodno uklanja PVC čiji je sastojak element klor – inače glavni prekursor za stvaranje dioksina, pa gorivo iz otpada dolazi u energanu već s jako smanjenom količinom klora.
Znamo da ostaje pepeo, postoje dvije vrste – sa samog ložišta i pepeo s filtera. Pepeo i prašina koji se hvata na filteru, a kojeg je manje, obično se tretira kao opasni otpad i posebno se zbrinjava odnosno predaje ovlaštenim tvrtkama. Međutim, pepeo s dna kotla je najčešće neopasni otpad i može se koristiti u građevinskoj industriji. Danas se iz njega izvlače metali pa čak i nutrijenti tipa fosfora i drugih hranjivih tvari koje nedostaju tlu, a za koje postoji potražnja na svjetskom tržištu. Sve to su izazovi, a ne problemi.
