Od filmova koje sam gledao u Kinu Šibenik, Let iznad kukavičjeg gnijezda ostao mi je među najupečatljivijima. Sjećam se punog kina i tišine nakon odjavne špice. Ljudi su krenuli prema bočnom izlazu bez uobičajenih prvih komentara, dok se još oblači zimska jakna ili čeka prijatelja. Nije to bila tišina zato što nitko nije imao što reći. Film je otvorio toliko pitanja da se činilo kako bi prva rečenica mogla pokvariti ono što nam se još vrtjelo po glavi.
Tada me Jack Nicholson oduševio svojom glumom. Manje mi je značilo što je film osvojio brojne Oscare od osjećaja da se nije završio s odjavnom špicom. Pogledao sam poslije brojne filmove. Neke sam zaboravio već na putu iz kina, ali ovaj je nastavio putovanje u mojoj životnoj popudbini, među događajima koji vas prate dok ulazite u svijet odraslih. Odjednom imate dojam da više ništa nije kao prije: ni pravila, ni autoriteti, ni ono što ljudi zovu normalnim.
Radnja počinje dolaskom McMurphyja (glumi ga Jack Nicholson) u psihijatrijsku ustanovu. Iz zatvora na radnoj farmi premještaju ga na procjenu. On misli da će mu bolnica biti lakša od zatvora, ali uskoro shvaća da ovdje ne zna kada će izaći. O tome odlučuju liječnici i pravila odjela, a njima mirno i gotovo neprimjetno upravlja glavna sestra.
Na odjelu su muškarci različitih naravi i teškoća. Dan im je ispunjen grupnim razgovorima, lijekovima i ponavljanjem rasporeda. Sve izgleda uredno, gotovo smireno, ali ta je urednost neprirodno stegnuta: svaki pokušaj promjene može se dočekati kao prijetnja redu. McMurphy unosi smijeh, karte i klađenje. Nagovara druge da igraju košarku, traži da se promijeni raspored kako bi gledali utakmicu, a kad mu osoblje odbije pustiti prijenos, pred ugašenim televizorom počinje sam komentirati zamišljenu utakmicu. Muškarci gledaju prazan ekran, ali se oko njega okupljaju kao da je utakmica stvarna. Nakratko sami odlučuju što gledaju i kako će se osjećati.
Zatim dolazi izlet na more. McMurphy ukrade autobus i povede skupinu pacijenata na ribarenje, predstavljajući ih kao liječnike. Na brodu se smiju, upravljaju i pokušavaju loviti ribu. Njihove teškoće ne nestaju, ali film nam pokaže kako izgleda kad ih se ne svede samo na dijagnozu i bolnički dosje. U tim trenucima vraća im se nešto što im raspored i pravila ne mogu dati: osjećaj da su sudionici vlastitog života.
McMurphy ipak nije jednostavan spasitelj. U njegovu prkosu ima dobrote, ali i sebičnosti; na početku mu je važnije izbjeći zatvorsku kaznu nego osloboditi druge. Ni glavna sestra nije čudovište iz horora. Njezina je moć hladna upravo zato što se služi pravilima i postupcima koji izvana mogu djelovati razumno. Film ne pita samo tko je dobar, a tko zao. Pita što se dogodi kad se iza riječi „red“ i „liječenje“ prestane čuti čovjek.
Pred kraj filma, pokušaj bijega završava tragedijom. Jedan od pacijenata, koji se prvi put oslobodio svoje nesigurnosti, ne može se oduprijeti prijetnji da će sve biti ispričano njegovoj majci. Nakon njegove smrti, McMurphy napadne sestru. Kasnije ga vraćaju na odjel lobotomiranog, lišenog osobnosti i svega po čemu su ga drugi poznavali. Poglavica Bromden, i sam pacijent, shvati da pred sobom više nema prijatelja kakav je bio. U završnim prizorima podiže tešku umivaoničku instalaciju, razbija prozor i bježi u noć.
Taj kraj nikad mi nije izgledao kao jednostavna pobjeda. Bromden se oslobodio, ali McMurphy nije dočekao slobodu. Ostaju pitanja: je li bijeg moguć bez gubitka i koliko čovjek može izdržati kad ga sustav uporno uvjerava da nema pravo birati? Možda je baš zato film nastavio živjeti nakon odjavne špice.
I Formanova je biografija obilježena prekidom i odlaskom. U kolovozu 1968. bio je u Europi kad su snage Varšavskog pakta napale Čehoslovačku. Supruga Vera vratila se s djecom kući, a Forman je ostao u Sjedinjenim Državama. Nije mogao slobodno posjećivati domovinu; tek se mnogo godina poslije vratio snimati Amadeusa, uz posebne dogovore s komunističkim vlastima i nadzor tajne policije. Karijeru je morao graditi iznova, na drugom jeziku i u drugom filmskom svijetu. Let iznad kukavičjeg gnijezda nije bio njegov prvi američki film, ali mu je donio međunarodno priznanje.
Film je osvojio publiku i kritiku. Na dodjeli Oscara 1976. osvojio je pet glavnih nagrada: za najbolji film, režiju, adaptirani scenarij, glavnog glumca i glavnu glumicu.
Kino se ispraznilo, ali film nije završio. Nastavio se vrtjeti u nama, kao priča kojoj se čovjek vraća kad se zapita koliko je tanka granica između pomoći i moći, između reda i šutnje, između toga da nekoga liječimo i da ga doista čujemo.
Piše: Ivica Poljičak




































