„Moja domovina“ pripada rijetkim pjesmama kod kojih se, već nakon nekoliko prvih taktova, ne sjetimo samo vremena nego i sebe u tom vremenu.
Prvi je put emitirana 15. rujna 1991. godine, na završetku središnjeg televizijskog Dnevnika. Trideset i pet godina poslije taj podatak izgleda kao uredno zapisana obljetnica. Datum, godina, naslov pjesme i nekoliko imena koja su sudjelovala u njezinu nastanku. Međutim, 15. rujna 1991. nije bio običan datum. Pogotovo ne u Šibeniku.
Televizija je tada u našim kućama imala drukčiju ulogu. Nije bila jedan od mnogih ekrana koje usput pogledamo. Nije bilo portala, društvenih mreža ni obavijesti koje bi svakih nekoliko minuta stizale na mobitel. Vijesti su se čekale.
Kad bi počeo Dnevnik, svaki bi se razgovor stišavao, a pogled bi se okrenuo prema televiziji. S tugom smo upoznavali nova naselja za koja prije nismo čuli…
Ljeto 1991. odavno više nije bilo pravo ljeto. Hrvatska je proglasila samostalnost, ali na cestama su bile barikade, iz gradova su stizale vijesti o napadima, mrtvima i prognanima, a Jugoslavenska narodna armija sve se manje trudila skrivati na čijoj je strani.
Ljudi su živjeli između svakodnevice i nečega što se tek spremalo. Rat još nije jednako stigao u svaku ulicu, ali osjećalo se da se neumitno približava.
U takvom je vremenu nastala „Moja domovina“. Zrinko Tutić poslije se prisjećao povratka automobilom s mora prema Zagrebu. Cesta je bila gotovo prazna. Čuli su se avioni, negdje u daljini i tenkovi. Čovjek se u takvom trenutku lako može osjetiti potpuno nemoćno. Zapitao se što uopće može napraviti, a odgovor je pronašao u onome što je najbolje znao: napisati pjesmu.
Ideju i prve dijelove složio je za nekoliko dana, ali osjećao je da nešto nedostaje. Pozvao je Rajka Dujmića, prijatelja i suradnika s kojim se glazbeno razumio gotovo bez objašnjavanja. Njih su dvojica zajednički potpisala pjesmu, a u njezinu je oblikovanju pomogao i Arsen Dedić. Arsen, međutim, nije želio da mu se zbog toga pripisuju posebne zasluge. I to je možda prvi važan detalj ove priče. Pjesma o zajedništvu počela je nastajati tako što je jedan čovjek pozvao drugoga, drugi trećega, a zatim su telefoni počeli zvoniti po cijeloj Hrvatskoj.
Nije se mogao napraviti popis na internetu i jednim pritiskom poslati poziv stotinama ljudi. Zvalo se fiksnim telefonima, tražilo brojeve, ostavljalo poruke i objašnjavalo zbog čega bi trebalo doći u Zagreb.
Gotovo nitko nije pitao što će dobiti zauzvrat.
Dolazili su pjevači različitih generacija, glazbenih ukusa i karijera. Zabavnjaci, rokeri, šansonijeri, dalmatinski pjevači… Ljudi koji se možda nikada ne bi našli na istoj pozornici stali su pred iste mikrofone.
Oliver Dragojević i Arsen Dedić imali su ulogu otvoriti i zatvoriti pjesmu. Jedan za drugim pjevali su Mišo Kovač i Davor Gobac — dva glazbena svijeta koja bi na nekoj drugoj snimci teško bilo spojiti. Tereza Kesovija i Josipa Lisac dobile su mjesta na kojima je pjesmi trebala najveća snaga.
Tu su bili Gabi Novak, Ivo Robić, Dino Dvornik, Aki Rahimovski, Doris Dragović, Zorica Kondža, Jura Stublić, Severina, Jasna Zlokić, Meri Cetinić, Krunoslav Kićo Slabinac i mnogi drugi. U tom trenutku nitko nije bio veći od pjesme. Riječi i melodija sljubile su se u jedno. U riječima nema neprijatelja, ratnih pokliča, još manje mržnje. Zapravo, u pjesmi se rat uopće ne spominje. Govorila je samo o pripadanju, miru i ljubavi, o zemlji Hrvatskoj. Upravo joj je to dalo trajnost.
Ratne pjesme često ostanu zarobljene u vremenu u kojem su nastale. „Moja domovina“ iz njega je izišla jer nije govorila protiv nekoga. Govorila je za Hrvatsku.
U nedjelju, 15. rujna 1991., Dnevnik ispunjen ratnim izvještajima završio je novom pjesmom. Na ekranu su se izmjenjivala poznata lica, ali prvi put nisu predstavljala samo sebe, svoje karijere i hitove. Predstavljala su sve nas.
Bili su hrvatski glas koji je htio da se čuje. I čuo se!
A sutradan, 16. rujna, u 17 sati i 57 minuta, Šibenikom se oglasila sirena za opću opasnost. Počeo je Rujanski rat.
Grad je napadnut s kopna, mora i iz zraka. Nadmoćne snage JNA izbile su tenkovima prema Šibenskom mostu. Namjera je bila zauzeti grad i na tom mjestu presjeći Hrvatsku na dva dijela.
Branitelji su imali malo oružja, nedovoljno opreme i gotovo nikakvu prednost osim činjenice da su branili vlastiti grad.
Sljedećih sedam dana Šibenik je živio između granata, skloništa, položaja i kratkih vijesti. Hrvatski su branitelji prisilili napadača na povlačenje, a Rujanski rat postao je jedna od prvih velikih hrvatskih pobjeda i dokaz da se mnogo nadmoćnijoj sili ipak može oduprijeti.
„Moja domovina“ tada je bila stara tek jedan dan.
Pjesma nije pisana za Šibenik niti je datum emitiranja odabran prema onome što će se dogoditi 16. rujna. Povijest je sama povezala te dvije priče.
Tijekom rata pjesma se slušala na bojištima, u skloništima i domovima. Davala je ljudima ono što oružje, politika i velike riječi nisu mogli dati — osjećaj duboke pripadnosti hrvatskoj domovini.
Poslije je počela živjeti nekim drugim životom. Pjevala se na obljetnicama i komemoracijama, ali i nakon sportskih pobjeda, na trgovima i velikim proslavama. Prihvatila su je djeca rođena godinama nakon rata. Mnogi koji danas pjevaju njezin refren nemaju vlastito sjećanje na 1991. godinu.
I dobro je što je tako.
Trideset i pet godina dovoljno je da pjesma ostari, ali „Moja domovina“ nije ostarjela. Bolje rečeno, neslužbena himna putuje dalje s novim generacijama.
Piše: Ivica Poljičak
