Vijest o smrti Stjepana Radića stigla je u Šibenik kao vijest o gubitku čovjeka u kojemu je velik dio hrvatskoga naroda prepoznavao svoj politički glas.
U beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928., nakon teških političkih sukoba i prijetnji, zastupnik Narodne radikalne stranke Puniša Račić izvukao je revolver i zločinački zapucao na zastupnike HSS-a. Na mjestu su ubijeni Pavle Radić i Đuro Basariček, a ranjeni Ivan Pernar, Ivan Granđa i Stjepan Radić. Smrtno ranjen, Radić je prenesen u Zagreb, gdje je 8. kolovoza, nakon tjedana borbe, preminuo u dobi od 57. godina.
Šibenik nije ostao nijem. Kako je zabilježilo splitsko Novo doba, 9. kolovoza u sedam sati navečer omladina i građanstvo okupili su se u golemoj povorci. S hrvatskim zastavama na čelu prošli su gradskim ulicama i obalom. Povorku su predvodili načelnik Dane Škarica i predsjednik HSS-a dr. Vlašić, a zaustavila se pred hotelom Krka.
Pred deset tisuća ljudi, prema novinskom izvješću, govorili su Škarica, dr. Vlašić, dr. Štambuk i dr. Marko Kožul. Sve je proteklo u miru i redu. U gradu je vladala opća žalost.
Toga kolovoškog predvečerja Šibenik nije samo oplakivao političkoga vođu. Povorkom kroz svoje kamene ulice pokazao je svoje hrvatsko lice i da Radićevu smrt doživljava kao vlastitu ranu.
Piše: Ivica Poljičak
