Glas Šibenčanina koji je postao hrvatski, a zatim nadživio i vrijeme u kojem je nastao
Trećega kolovoza navršava se devedeset godina otkako je u Šibeniku rođen Vice Vukov. Hrvatska enciklopedija opisuje ga kao tenora jasna glasa, gotovo operne snage, iznimne tehnike i sigurne intonacije. Sve je to točno, ali ni najprecizniji glazbeni opis ne može objasniti ono najvažnije: zašto se njegov glas, jednom kada ga čujemo, više ne zaboravlja.
Na veliku je pozornicu stigao 1959. godine. Na Opatijskom festivalu otpjevao je pjesmu „Mirno teku rijeke“, pobijedio i gotovo preko noći postao jedno od najpoznatijih pjevačkih imena tadašnje države. Publika je odmah prepoznala da je došao netko drukčiji.
Šezdesete su bile njegove godine. Nastupao je diljem zemlje, odlazio u inozemstvo, pobjeđivao na festivalima, snimao ploče i dvaput nastupio na Euroviziji — 1963. s pjesmom „Brodovi“, a 1965. s pjesmom „Čežnja“.
Vicin se glas prepoznavao od prvoga tona. Znao je uvjerljivo otpjevati dalmatinsku pjesmu, kajkavsku popevku, šansonu ili zahtjevnu skladbu u kojoj se od pjevača tražilo mnogo više od ugodna glasa, a to mogu samo veliki pjevači. Uz njegov su se prepoznatljiv vokal riječi pjesama jednostavno lijepile za publiku. Zato su pjesme poput „Tvoja zemlja“, „Pismo ćali“, „Dalmatinska elegija“, „Bokeljska noć“, „Hrvatski kraj“ i „Zvona moga grada“ prerasle vrijeme u kojem su snimljene.
A onda je došla 1971. godina. U vrijeme Hrvatskog proljeća Vice Vukov nije ostao po strani. Nakon sloma hrvatskog proljeća, zbog njegove javno izražene hrvatske pripadnosti i angažmana, našao se na crnoj listi. Netko će reći sve ostalo je povijest.
Vicine su ploče nestajale iz prodavaonica, pjesme s radijskih programa, a njegovo ime iz javnog života. Nažalost, bivši režim je znao kako se stvara tišina. Nije uvijek bilo potrebno nekoga zatvoriti da bi ga se uklonilo iz društva.
Čuvari režima dobro su znali da je Vice Vukov više od pjevača. Ne samo zbog njega samoga nego zbog publike koja ga je obožavala. Nikada napisana, ali više nego temeljito provedena zabrana značila je da je Vice Vukov javno prestao postojati. Ipak, pokazalo se da postoji nešto što nijedna zabrana ne može potpuno nadzirati: ljudsko pamćenje. Ploče su ostale u kućama. Preslušavale su se malo tiše, iza zatvorenih vrata u obitelji ili među bliskim prijateljima. Tako su pjesme nastavile živjeti bez službenog dopuštenja. Vice nije bio na radiju i televiziji, ali je nastavio živjeti u ljudima.
I u našoj je kući živio upravo tako. Ćaća je u jednoj ladici držao ploče. Nije ih bilo mnogo, tek nekoliko longpleja i singlica, pažljivo složenih, kao da se među njima čuvalo nešto važnije od glazbe. Posebno mjesto imali su Vicin longplej „Mirno teku rijeke“ i singlica „Tvoja zemlja“.
Ne sjećam se kada sam prvi put čuo Vicin glas, ali se sjećam kada sam doznao da je Vice zabranjen. Djetetu nije bilo sasvim jasno kako se nekome može zabraniti da pjeva. Pjesma je snimljena na ploči, gramofon je u kući i glas se čuo. Što je onda točno bilo zabranjeno? Uz to sam dobio kratki odgovor „Ne daju mu pivat. Muči i ne pitaj više, nije to za dicu“.
Od prvoga do osmog razreda osnovne škole s nama je u razred išao Vicin nećak. Svi smo znali čiji je, ali o tome nismo razgovarali. Nitko nam nije morao izričito reći da ne pitamo niti održati lekciju o tome što se smije, a što ne smije spominjati. Lekcija je već bila naučena. Bili su to mali, ali vrlo slikoviti primjeri kako nas je tadašnji režim učio šutnji. Nije trebalo biti posebno pametan da bi kao dijete brzo osjetio kako postoje teme o kojima odrasli pričaju odjednom tiše.
Vice je zato za mene od početka bio nešto više od pjevača kojih sam tada na televiziji na festivalima viđao jako puno. Prije nego što sam mogao razumjeti Hrvatsko proljeće, političke progone i crne liste, razumio sam da se oko njegova imena nalazi velika nepravda. Taj se osjećaj nije promijenio niti danas.
Longplej „Mirno teku rijeke“ sačuvao se, doduše ne u staroj ladici koje više nema. U međuvremenu se oko njega skupilo mnoštvo drugih ploča, ali on još uvijek ima posebno mjesto. Ne samo zbog pjesama. Na njegovu omotu ostalo je sačuvano i jedno vrijeme: ćaćina ladica, gramofon, spuštanje igle na ploču, početno pucketanje i glas koji je tako bio jedinstven i prepoznatljiv.
Nije trebalo dugo vremena da Vice Vukov postane jedan od ključnih simbola hrvatskog proljeća. Zabrana mu je, protiv volje onih koji su je izrekli, dala još veću simboličku snagu. Svi pokušaji da ga se izbriše, na kraju su njegovo ime učinili vidljivijim.
Od himnične „Tvoja zemlja“ koju je otpjevao na zagrebačkom festivalu 1971. godine do njegovog povratka proteklo je više od 17 godina. Kada se 1989. napokon vratio pred publiku, nije to bio običan povratnički koncert nekadašnje zvijezde. Potkraj te godine održao je niz od 14 rasprodanih koncerata u zagrebačkom Lisinskom. Publika nije dolazila samo čuti stare pjesme, nego dočekati čovjeka kojega je gotovo dva desetljeća čekala. Zato pljesak u Lisinskom nije bio samo pljesak pjevaču, nego odgovor na sedamnaest godina hrvatske šutnje.
Upravo se tu otvara i najvažnije pitanje o tome kako danas pamtimo Vicu Vukova. Pamtimo li ga više kao jednoga od simbola ugušenog Hrvatskog proljeća i žrtvu bivšega jugoslavenskog komunističkog režima ili kao pjevača koji je svu svoju slavu trajno zaslužio pjesmama?
Ta se dva odgovora ne moraju međusobno isključivati. Činjenicu da je Vice Vukov bio žrtva političkog progona ne mogu umanjiti niti najveći protivnici Hrvatskog proljeća. Sedamnaest godina zabrane nisu bili fusnota u njegovoj biografiji, nego nasilno oduzeto vrijeme. Međutim, Vice nije postao velik samo zbog toga što je bio zabranjen. Kad je postao zabranjen on je već bio velik. U tome je bitna razlika.
Crna lista nije stvorila „Tvoju zemlju“, „Pismo ćali“, „Bokeljsku noć“, „Dalmatinsku elegiju“, „Brodove“ ni „Zvona moga grada“. Sve je to Vice već ostvario prije nego li su izbrisali iz javnog života.
Čak je neobično, gotovo nevjerojatno, koliko je toga stalo u razmjerno kratko razdoblje njegove nesmetane karijere. Od opatijskog proboja 1959. do zabrane početkom sedamdesetih prošlo je tek dvanaestak godina, a u tom je razdoblju snimio gotovo sve pjesme po kojima ga i danas pamtimo. U dvanaest godina stvorio je repertoar za cijeli jedan umjetnički život.
Nakon povratka, kada je ponovno mogao slobodno pjevati više nije bilo velikog niza novih pjesama koje bi se mogle usporediti s onima iz šezdesetih godina. Pamtimo još „Kad raziđe se dim“, pjesmu koja je gotovo simbolično došla iz nekoga drugog Vicina vremena, ali najveći dio njegova trajnog repertoara već je bio stvoren prije zabrane.
Vicu ne treba svoditi ni samo na politički simbol ni samo na veliki glas. Kada bismo ga pamtili isključivo kao žrtvu režima, učinili bismo mu novu nepravdu jer bi njegove pjesme postale tek zvučna kulisa političke biografije. A one su mnogo više od toga. Jednako tako, kada bismo govorili samo o pjesmama, a prešutjeli zašto ih gotovo dva desetljeća nije smio javno pjevati, izbrisali bismo važan dio ne samo njegova života nego i hrvatske povijesti.
Vice Vukov ostao je i jedno i drugo: veliki pjevač kojemu nije trebala zabrana da bi postao velik i veliki pjevač čija je zabrana pokazala koliko se jedan režim može bojati jednog glasa i vlastite domovine.
Bio je to glas Šibenčanina koji je postao hrvatski, a zatim nadživio i vrijeme u kojem je nastao.
Piše: Ivica Poljičak
