Wilsonova ulica asfaltirana je 15. travnja 1964. godine. Na papiru, to je tek podatak iz gradske kronike, još jedna tehnička stavka u nizu komunalnih zahvata. No za Šibenik i njegove stanovnike taj je asfalt značio mnogo više od nove ceste. Bio je to novi znak da se grad širi, već tada pravo olakšanje za još uvijek skromni automobilski promet.
Ulica je tada nosila ime po američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu, čija su dva mandata obilježila politiku Prvog svjetskog rata. Promet je do tog trenutka na Vanjskom bio dvosmjeran, a na najužem dijelu tadašnje Ulice Borisa Kidriča automobili i kamioni, iako još uvijek rijetki, sve su se teže mimoilazili. Grad je rastao, a prometna slika ostajala tijesna i spora.
Novom ulicom Šibenik je dobio jednosmjerni promet: od zgrade suda prema Vanjskom te od benzinske crpke na Vanjskom prema ulazu u bolnicu. Bio je to mali, ali važan pomak u svakodnevici. Izgradnja nije išla brzo. U trupu buduće prometnice nalazile su se kuće koje je trebalo ukloniti. Tek kad su nestale, a 600 metara asfalta položeno, ulica je dobila svoj konačni oblik.
Uz novu prometnicu posađene su i fafarinke. Danas ih prolazimo gotovo ne primjećujući, ali one su od samog početka dio ove priče. Fafarinka je pravo vlaško, čisto stablo. Ljeti daje obilje hlada, a zimi ogoli do mjere da izgleda kao da se osušila. Oko nje nema puno brige. U Zagori je zovu koštela, ali se u gradu udomaćilo ime fafarinka. I pod tim imenom ostala je zapisana u gradskom pamćenju.
Kad god bih gledao kako im režu grane, uvijek bih prvo pomislio da je to njihov kraj. A onda bi, na proljeće, iznikle nove mladice. Ljeti bi se krošnje ponovno razlistale, guste i bogate, i davale hlad prolaznicima. Ruku na srce, barem malo su uljepšavale prometnicu kojom u automobilu prođe gotovo svatko tko barem jednom u životu dođe u Šibenik.
S fafarinkama me veže i osobni pogled. Dijelimo isto godište. One su posađene 1964., a i ja sam negdje tada počeo bilježiti svoje vrijeme. Možda baš zato u njima ne vidim samo stabla, nego neku tihu paralelu s ljudima i gradom. Fafarinke nisu bile samo drveće, nisu bile tek hlad, jedno vrijeme su bila i stabla istine. Na njih su se, puntinama, pričvršćivale šonete. Crne – za udane i oženjene. Plave – za mlade, ali i za one koji su ostali stare cure i stari momci. Tako su se fafarinke pretvorile u stabla istine. Za svakog preminulog u gradu ili općini našlo se mjesta za njegovu šonetu: imena ožalošćene rodbine, mjesto ukopa, vrijeme sprovoda. Sve je moralo stati na taj komad papira.
Ljudi bi zastajali, čitali, neki su se križali u tišini. Sa šonetom smrt nije bila samo javna objava nego bi postala i zajednička. Tek s vremenom šonete su preseljene na male, danas prepoznatljive ploče pričvršćene na zidu. Kako onda, tako i danas, ljudi zastanu i gledaju. Jedino što se promijenilo jest to što ih je danas mnogo više u virtualnom svijetu. Na internetu. I sigurno, još uvijek ima onih koji novine listaju gotovo isključivo da bi pogledali osmrtnice. Sa šonetama su fafarinke u svoje vrijeme dobile status stabla istine. Međutim, nije ni šonetama uvijek vjerovati. Šonete sa sobom uvijek nose tugu, međutim jedna je šoneta bila izvor prave komedije. Riječ je o jednoj od najspominjanijih šibenskih berekinada u režiji braće Vučić. Stariji Vinko imao je u Kalelargi poznatu gradsku drogeriju, u prizemlju kuće srušene u zračnom savezničkom bombardiranju 1943. godine. Tamo gdje je danas Medulićev trg. Mlađi brat Mile držao je zlatariju, isto u Kalelargi. Često bi u đir uvatili Ivana Giovanna, Kaga zogatuli, trgovca olovom, mesingom, bakrom i starim željezom. Smisli su tako jednog dana, zapisao je i sačuvao Ivo Livaković, tako slanu šalu da nema druge nego se i danas nasmijati. Otisnuli su šonetu da je Vinko umra i poslali su Niku Medića da je puntinom zabije na vrata Kagove butige, kod crkve sv.Nikole. Kago, bija je dobričina, čim je zatvorio butigu, odluči se ipak žalovati. Vinko Vučić je živio u kući Montanari, a kad je Kago došao Vinko je kao pokojnik ležao na postelji s prekriženim rukama. Oko postelje bili su prijatelji i rodbina, sa strane bile su upaljene dvije velike svijeće, a na škabelinu lumin. Približio se Kago postelji i krsteći se rekao „Bija si veliki berekin, svakome napravit dišpet, a najviše meni, ali opraštan ti i neka ti bude laka zemjica!“ U tom trenutku, Vinko Vučić je otvorio oči, podignuo glavu i izbeljio Kagu. Naravno, Kago je skočio kao oparen i pobjegao iz kuće vičući „Figure porke i sa smrću se sprdate“. Ovakvu funcutariju trebalo je smisliti, zar ne? Smijao se cijeli grad.
Sa šonetama u Wilsonovoj nije bilo šale, ali je zato bilo drugih dogodovština. Taman kad se nova prometnica otvorila, na mjestu gdje se danas nalazi nova tržnica bio je veliki luna park. Najveća gužva bila je oko autića. Iz velikih zvučnika odjekivao je tadašnji svjetski hit The House of the Rising Sun. Za razliku od fafarinki, koje su listopadne, ta je pjesma postala zimzelena.
S novom prometnicom realizirala se i ideja nove tržnice, izgrađene nekoliko godina kasnije. S njom je stigla i nova živost u tom dijelu grada. Tako to ide u životu. Jedna promjena povuče drugu, a grad se, gotovo neprimjetno, mijenja.
Mnogo se toga zaboravilo. Wilson je nestao iz kolektivne memorije. Ostao mu je tek mali prolaz između zgrada i Sjemeništa. Nije trebalo dugo ni da se zaboravi Boris Kidrič. Ulice su dobile nova imena – Ante Starčevića i Stjepana Radića – i život je nastavio teći.
Ulica Ante Starčevića danas je jedna od najprometnijih gradskih prometnica i jedan od najfrekventnijih pješačkih koridora. Automobili prolaze, ljudi žure, rijetko tko zastane. A fafarinke i dalje stoje.
One, bez riječi, podsjećaju na vrijeme kad je sve bilo sporije. Kad se puno više išlo na noge. Kad se prolazilo kraj njih i ljeti zastajalo da se uhvati malo hlada. Usput bi se bacilo oko na to tko je partija na Svetu Anu, a tko se poslije preselija na Kvanj.
Sjećam se i kako se nekad govorilo o godinama. Kad se otvorila nova cesta, muškarac koji bi prešao šezdesetu bio je stariji čovjek. Ako bi dohvatio sedamdesetu već je bio je star. A ako bi uhvatio osamdeset, govorilo bi se da je lipo poživija. Danas sve češće čujem druge tonove. Do sedamdesete još je mlad. Ako je prešao osamdesetu, kaže se – mogao je još poživjeti.
Produžio se život, ali i pogled na njega. Kao i grad. Kao i ulice. Kao i fafarinke.
Grad pamti onoliko koliko mu se dopusti. Imena se brišu, navike se mijenjaju, asfalt se presvlači novim slojem. A fafarinke ostaju. Kao da znaju da će još jednom ogoliti, odrezati im grane, pa se opet zazeleniti.
Piše: Ivica Poljičak
