Na ćufitu se uvijek pronađe ponešto što je davno izgubilo svoju praktičnu svrhu, ali iz čistog sentimenta već nije završilo u škovace. Odloženo na ćufit značilo je zapravo odgođeni put na gradski deponij. Možda jednog dana ustriba, ima mista, ode nikome ne smeta, bile su rečenice koje su opravdavale produženo čuvanje, pokazat će se kasnije bez svrhe. Međutim, s naknadnom pameti od nekoliko desetljeća više životnog iskustva, spoznaš da se starijima teško oprostiti od predmeta koji su im prošli kroz ruke, teško im je to bilo baciti jer su imali osjećaj da bacaju dio života koji je daleko bio od lagodnog, ali je bio njihov.
Kad se najmanje nadaš dopadne te čišćenje ćufita, starih stvari na koje su u pravilu nataložilo prave prašine, ali i prašine zaborava koju bi jedino mogli otprašiti oni kojih više nema. Otputovali su zauvijek oni koji bi ti mogli reći, nemaš ih više kraj sebe da bih moga pitat, ako ništa drugo.
Dočekala me je tako na ćufitu jedna mala kožna borša, očito ručno rađena, od punog sloja kože, kafene boje, prašnjava izvana, Unutra, dva veća komada nepravilnog šuvora i na njemu zadito više udica, različitih veličina. Nema pela, a uz šuvore, na maloj daščici namotana, od dugog stajanja, skroz suha traina. U trenu mi se sklopila slika. Lako sam je mogao zamisliti premda je nikada nisam vidio uživo. Ćaća lovi ribu na Rogaču, iz vrimena prije pela. Pričao mi je jednom davno, da je odmah kod bikarije na Rogaču bilo svake vrste ribe. Tunje su radili od dlaka iz konjskog repa. Trebalo je umijeća prvo doći do dlaka, a onda ih svezati i na kraju udicu na koju je išla eška.
Pisao je o tomu Igor Belamarić…“Tunje bismo sami ispleli od konjske strunje. Do nje smo dolazili tako što bi je cikavali (trgali naglom kretnjom) iz konjskog repa… Glavni su ‘rudnik’ bili konji u rodjaka, a tih je bilo sedam velikih, među njima bijeli Idran čiji smo rep osobito cijenili“.
Uz daščicu, u staroj borši, ostala je i daska za čišćenje ribe. Lagana, obična jelova daska, puna friža. Služila je jedino za čišćenje ribe. Ostala je i danas u konobi, čeka da se barem ljeti na njoj ocidi riba, nakon što se očisti i opere.
Kad si malešan onda riba najljepše izgleda neposredno nakon što je ulovljena, dok se na njoj još presijavaju boje friškine. Može proći i u pijatu, ali ako je mater očistila od drače. Nije čudno da se za bakalar zna reći da kad si mali da onda smrdi, a kad počne kuća mirisati po bakalaru najbolji je znak si već dobro zakoračio u svijet odraslih. Još više se to odnosilo na čišćenje ribe. Ajme! Dopalo bi mater, a dikod mene tirati uporne muve. U ruke bi dobija presavijenu Slobodnu dok je bila velikog formata i onda bi s njom triba mavat. Potrajalo bi to kvarat od ure, dok se riba ne ocidi i bude spremna za frigaduru ili za gradele.
U to vrijeme, novine su služile i za zamatanje slanih srdela. Uvijek se moglo vidjeti na ulazu u peškariju barilo i unutra poredane slane srdele, morski pršut, koja nikada, nezasluženo, nisu bile priznate. Više ih se onda uzimalo, na komade, a kod kupovine bi se zamatala u novinski papir, prethodno izrezan na manje komade.
Uz ribu ide i stara šibenska izreka „na punti portafoja“. Takav bi odgovor dobio kad bi upitao gdje je riba ulovljena. Drugim riječima kupljena je na ribarnici. Šibenik se nije usrećio sa svojim ribarnicama. Dok je grad intenzivno živio tijekom cijele godine na gradskoj obali 1903. godine izgrađena je ribarnica, tipizirana zgrada kakve su se gradile u to doba. Međutim, za razliku od splitske ribanice takvog tipa koja je i danas u Marmontovoj u funkciji, šibenska je porušena sredinom 1960.-ih. Uz izgovor da je stradala tijekom zračnih bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata. Tu se krije tek povod, naravno da se mogla obnoviti da je postojalo volje. Presudilo joj je što se nalazila na „krivom“ mjestu. Trebalo je izgraditi novu cestu duž obale. Šjor Igor, pišući o gradskim pazarima, spominje se i ribarnice, tik uz katedralu: “Nedaleko je, još bliže moru, velika i lijepa ribarnica. Tu se moglo kupiti najraznovrsnije ribe, Šibenčanima zacijelo najdraže – lokarde. No, moglo se kupiti i raznovrsne školjke – pidoče, kunjke, zatim kozice, još žive i raznih veličina. Samo je trebalo uraniti. Kozice su donosili iz Mandaline i Zablaća. Kupovao sam ih onako, šaku, dvi, za lovit špare ispred kavane Istra, a i drugdje. Baldekinjani pak kozice su kupovali najviše od Jadrtovčana, bili im bliže“.
Napravila se nova ribarnica uz svetog Dominika, na mjestu srušenog dominikanskog samostana. Nažalost, ne samo da nije odgovarala ribarnici kakvu je Šibenik zaslužio, nego je s vremenom ostala skroz izvan ruke. Šibenčani su je pomalo napustili, a prodaja ribe se preselila, gdje se i danas nalazi, na Novu tržnicu.
Slušao sam tako o mandalinskim srdelicama, morinjskim brancinima, kornatskim salpama s prepoznatljivim žutim rigama, ciplima zlatarima i bižotima iz Prukljana, pidočama iz Kanala i žirajskim crnim gavunima.
Kratkog zelja s kumpirom i friganih žirajskih gavuna, spiza je tog vrimena koje drukčije vonjalo i kad je frigadura mrlišala…
I danas je u konobi ista ona daska. Obična jelova, puna friža i potamnila od soli. Na njoj se više ne čisti riba ka prije, ali se još izvadi kad ustriba da se ocidi, liti, nakon šta se opere. Nije tu zato šta mora biti, nego zato šta je već odradila svoje. I stoji…
Piše: Ivica Poljičak
