Posljednjih mjeseci medijski naslovi često pojednostavljuju PPWR najavljujući „zabranu jednokratne ambalaže“, iako je riječ o mnogo dubljoj promjeni europskog tržišta ambalaže i sekundarnih sirovina. Uredba ne ukida sve jednokratne proizvode, nego od 12. kolovoza 2026. postupno uvodi stroža pravila njihova dizajna, ponovne uporabe, reciklabilnosti i financijske odgovornosti proizvođača, piše dr. sc. Tomislav Lukić, predsjednik Međunarodne akademije održivog razvoja u svojoj drugoj kolumni, u susret konferenciji Waste to Energy IV.
Povratak staklenim bocama možda u nama budi nostalgiju, ali iza njihova poznatog zveckanja danas stoje ozbiljna pitanja troškova pranja, transporta, povratne logistike i stvarnog okolišnog učinka. Upravo zato PPWR ne smijemo promatrati samo kao okolišni propis, nego i kao veliku tehnološku, tržišnu i infrastrukturnu reformu. O tim izazovima, položaju Hrvatske i zemalja regije te budućnosti ambalažnog otpada raspravljat ćemo i na međunarodnoj konferenciji Waste to Energy IV, koja će se 1. i 2. listopada 2026. održati u Slavonskom Brodu. Konferencija će povezati zakonodavstvo, industriju, komunalni sektor, tehnologiju i energetsku oporabu tokova otpada koji se ne mogu ponovno uporabiti ni kvalitetno reciklirati.
Od otpada prema pravilima za cijeli životni ciklus
PPWR, odnosno Uredba (EU) 2025/40 o ambalaži i ambalažnom otpadu, nije samo još jedan propis o zbrinjavanju otpada. Ona prvi put jedinstvenim pravilima zahvaća gotovo cijeli životni ciklus ambalaže: od dizajna i količine materijala, preko označavanja i ponovne uporabe, do prikupljanja, recikliranja i odgovornosti proizvođača. Uredba je stupila na snagu 11. veljače 2025., a općenito se primjenjuje od 12. kolovoza 2026. Najvažnije obveze dolaze postupno: usklađene oznake, ograničenja određenih jednokratnih formata, minimalni udjeli reciklata, mjerila reciklabilnosti te ciljevi ponovne uporabe uglavnom se pojačavaju od 2030., dok se potpuna reciklabilnost u velikom opsegu veže uz 2035. godinu.+–
Politička poruka je jasna: ambalaža više ne smije biti jeftin proizvod čiji se stvarni trošak prebacuje na komunalni sustav i građane. Do 2030. količina ambalažnog otpada po stanovniku treba se smanjiti pet posto u odnosu na 2018., do 2035. deset, a do 2040. petnaest posto. Za plastične boce i metalne spremnike za napitke cilj je 90-postotno odvojeno prikupljanje do 2029. Uspjeh se više neće dokazivati postojanjem spremnika, nego mjerljivim rezultatom.
Ekomodulacija: loš dizajn mora postati skuplji
Jedna od najvažnijih, a u javnosti najmanje objašnjenih promjena jest ekomodulacija naknada u sustavu proširene odgovornosti proizvođača. Proizvođač više ne bi trebao plaćati jednaku naknadu za ambalažu koja se lako odvaja, sortira i reciklira te za višeslojni ili kontaminirani format koji nema stvarno tržište. Naknade će se sve snažnije vezivati uz razred reciklabilnosti i stvarne troškove gospodarenja ambalažom, dok će detalje oblikovati europski i nacionalni provedbeni akti. Time se okolišni trošak premješta u odluku o dizajnu proizvoda.
Ideja je ekonomski ispravna: tko stavlja problematičnu ambalažu na tržište mora imati financijski poticaj da je promijeni. No učinak ovisi o rasponu naknada, kvaliteti podataka i nadzoru. Premale razlike ekomodulaciju svode na administrativnu oznaku; previsoke razlike mogu kazniti domaće proizvođače koji nemaju pristup kvalitetnom reciklatu, laboratorijima i novim dobavljačima.
Procjena učinka postoji, ali ne zatvara sva tržišna pitanja
Povijest PPWR-a počinje Europskim zelenim planom i Akcijskim planom za kružno gospodarstvo iz 2020. Komisija je prijedlog Uredbe objavila u studenome 2022., nakon javnih konzultacija i procjene učinka koja je modelirala okolišne, gospodarske i socijalne posljedice više skupina mjera. Dakle, nije točno tvrditi da tržišne procjene uopće nije bilo. Ipak, jednako je važno reći da je prvi nacrt procjene dobio negativno mišljenje Odbora za nadzor regulative u svibnju 2022. Revidirana verzija u rujnu je dobila pozitivno mišljenje uz rezerve, nakon čega je slijedio intenzivan politički proces i velik broj izmjena u Parlamentu i Vijeću.
Procjena Komisije analizirala je prijedlog, ali završni kompromis iz 2024. nije ponovno prošao jednako cjelovitu tržišnu provjeru po državama i sektorima. Analiza je prepoznala infrastrukturne razlike, ali nije mogla precizno odgovoriti tko će u svakoj državi financirati sortirnice, praonice, povratnu logistiku, informacijske sustave i obrtni kapital. PPWR zato nije donesen bez podataka, ali jest s otvorenim računom čija raspodjela još nije jasna.
Države prihvaćaju cilj, ali brane vlastite modele
Razlike u reakcijama pokazuju da je PPWR i industrijski propis. Njemačka podržava harmonizaciju, ali upozorava na birokraciju i trošak za mala poduzeća. Francuska zagovara smanjenje i ponovnu uporabu, ali lokalne zajednice strahuju da bi povratna naknada za plastične boce odnijela vrijedan materijal i prihod. Austrija je spremnija zahvaljujući tradiciji povratne ambalaže i novom nacionalnom sustavu. Italija je bila među najglasnijim kritičarima, štiteći svoj model recikliranja, prehrambenu industriju i tehnološku neutralnost.
Skandinavske zemlje pitaju je li ponovna uporaba uvijek bolja od kvalitetnog zatvorenog recikliranja. Tvrde da lagana PET boca, prikupljena u vrlo visokom postotku i vraćena u novu bocu, u nekim uvjetima može imati manji otisak od teže višekratne ambalaže koja se pere i prevozi. Zato traže uvjetovana izuzeća. To nije odbacivanje kružnog gospodarstva, nego zahtjev da se okolišni učinak mjeri, a ne pretpostavlja.
Ista pravila ne znače jednaku početnu poziciju
Za razvijene sustave PPWR je modernizacija postojećih kapaciteta; za slabije istodobno regulatorna, infrastrukturna i financijska rekonstrukcija. Država s povratnom naknadom, mrežom automata, praonicama, sortirnicama i kupcima reciklata ulaganja može rasporediti kroz postojeće tokove. Ona bez tih kapaciteta mora ih brzo graditi, dok proizvođači plaćaju skuplji reciklat, redizajn, certifikaciju i nove evidencije.
Paradoks je da izuzeća od pojedinih ciljeva ponovne uporabe lakše mogu ostvariti države koje već premašuju ciljeve recikliranja, smanjuju količinu otpada i raspolažu pouzdanim podacima. Najrazvijeniji tako dobivaju regulatornu fleksibilnost, dok sustavi koji tek sustižu europski prosjek dobivaju najskuplji dio tranzicije. PPWR nema vlastiti veliki fond solidarnosti koji bi automatski izjednačio te početne pozicije. Financiranje se oslanja na EPR naknade, nacionalne proračune, kohezijske fondove i privatni kapital. Bez ciljane pomoći postoji realan rizik produbljivanja razlike između europskog centra i periferije.
Europa izvan Unije neće ostati izvan PPWR-a
Uredba se izravno primjenjuje na ambalažu stavljenu na tržište EU-a, neovisno o tome gdje je proizvedena. Norveška, Island i Lihtenštajn PPWR će preuzimati kroz mehanizam Europskoga gospodarskog prostora, uz postupak uključivanja u Sporazum o EGP-u. Švicarska, Ujedinjena Kraljevina, Turska i zemlje zapadnog Balkana nisu automatski obvezane urediti svoja domaća tržišta na isti način, ali njihovi izvoznici moraju zadovoljiti europske zahtjeve ako žele prodavati robu u Uniji.
Za države zapadnog Balkana to znači dvostruki pritisak: tržišno usklađivanje dizajna, dokumentacije, označavanja i udjela reciklata te postupno približavanje europskoj pravnoj stečevini. Velike kompanije lakše će podnijeti trošak, dok mali izvoznici riskiraju paralelne proizvodne linije ili gubitak kupaca. Prilika su regionalni pogoni reciklata, pranja i povratne logistike, ako države budu ulagale zajednički umjesto u više nepovezanih, premalih tržišta.
Hrvatska: dobra povratna naknada, nedovršeno tržište sirovina
Hrvatska ne kreće od nule. Sustav povratne naknade postoji od 2006., a od 2025. naknada iznosi deset centi. Prema službenim podacima za 2023., prikupljeno je oko 875 milijuna od približno 1,13 milijardi komada obuhvaćene ambalaže, odnosno oko 77 posto po broju komada. Rezultat je vrijedan, ali još je udaljen od 90 posto koji PPWR traži do 2029. Istodobno, europske procjene upozoravaju da Hrvatska zaostaje u ukupnom recikliranju ambalažnog i komunalnog otpada. Jedan suvremeni pogon za prehrambeni rPET i pojedina ulaganja u sortirnice važni su pomaci, ali nisu cjelovit nacionalni lanac.
Račun se raspoređuje na cijelo gospodarstvo. Proizvođači plaćaju redizajn, testiranje, dokumentaciju, reciklat i EPR naknade; trgovci prostor, opremu i povratnu logistiku; ugostitelji višekratne sustave, pranje i skladištenje. Komunalne kompanije mogu izgubiti vrijedan PET i aluminij, a zadržati skupe onečišćene frakcije. Dio troška završit će u cijenama, premda ga dugoročno mogu ublažiti manja potrošnja materijala i vrijednost kvalitetnog reciklata.
Hrvatskoj ne treba odgoda, nego investicijski odgovor
Najveća pogreška bila bi PPWR prikazati ili kao birokratsku prijetnju koju treba zaustaviti ili kao gotovu ekološku pobjedu koja će se ostvariti sama. Hrvatskoj je potrebna javna procjena troška po sektorima, karta nedostajuće infrastrukture i jasan dogovor Fonda, proizvođača, trgovaca, ugostitelja, lokalne samouprave i komunalnih poduzeća. Ekomodulacija mora financirati stvarne promjene, a ne samo povećati prihode sustava. Komunalne kompanije moraju postati proizvođači kvalitetnih sekundarnih sirovina, a ne posljednja adresa za tokove koje tržište ne želi.
PPWR može stvoriti jedinstvenije, čišće i konkurentnije europsko tržište ambalaže. Ali jedinstveni cilj neće biti pravedan ako se zanemare nejednake početne pozicije. Uspjeh Uredbe zato se neće mjeriti brojem novih obveza, nego time hoće li svaka država dobiti realnu mogućnost da ih ispuni bez gašenja svojih manjih proizvođača i bez prebacivanja cijelog računa na građane. Hrvatska još ima vremena za pripremu, ali više nema vremena za čekanje.
Izvori i napomene
Uredba (EU) 2025/40 o ambalaži i ambalažnom otpadu, EUR-Lex.
Europska komisija, Procjena učinka SWD(2022) 384 i mišljenja Odbora za nadzor regulative.
Europska komisija, Smjernice za primjenu PPWR-a, C/2026/3084.
Europska agencija za okoliš, profil Hrvatske, 2025.;
MZOZT i Fond, podaci o sustavu povratne naknade.
