Na današnji dan, 28. srpnja 1938., u Šibeniku je rođen Arsen Dedić, pjesnik, skladatelj, kantautor i jedan od onih umjetnika hrvatske kulture čije djelo ne pripada samo vremenu u kojem je nastalo. Pripada gradu, ljudima i jeziku koji ga pamte.
Arsen je iz Šibenika otišao, ali Šibenik iz Arsena nikada nije. Ostao je u njegovu govoru, humoru, ironiji i melankoliji, u slikama kužine, škura, Poljane i Varoša, u okusima djetinjstva i tišini nakon pjesme. Njegov rodni grad nije bio ukras u biografiji, nego unutarnji krajolik kojem se vraćao i kada ga nije izravno spominjao.
Znao je od običnog prizora napraviti poeziju. Miris zemlje nakon kiše, mater uz špaker, stara cura iza zatvorenih škura ili kino u kojem se prvi put učilo o ljubavi, kod Arsena su postajali mnogo više od uspomena. Postajali su znakovi jednog Šibenika koji se mijenja, ali ne nestaje dok god ga netko može prepoznati u stihu ili melodiji.
Njegova povezanost s gradom nikada nije bila jednostavna ni razmetljiva. Bila je šibenska: pomalo greza, suzdržana, duhovita i duboka. Nije tražila velike riječi. Dovoljna je bila jedna slika, jedna šibenska riječ ili kratka glazbena fraza da se otvori cijeli zavičaj.
Arsen je sebe nazivao pjesnikom opće prakse, a upravo je u tome bila njegova rijetkost. Pisao je o ljubavi i prolaznosti, ali i o sitnicama koje svakodnevicu čine stvarnom: stolu, ulici, obitelji, gradu i povratku.
Zato Kuća umjetnosti Arsen nije tek mjesto koje nosi njegovo ime. Ona je povratak pjesnika gradu i grada pjesniku. Ondje gdje se nekada gledalo veliko platno, danas živi prostor njegova zanata, susreta i stvaranja.
Na njegov rođendan ne prisjećamo se samo velikog autora. Prisjećamo se Šibenčanina koji je znao da se najvažnije priče kriju u kužini, iza škura i u mirisu vrtla poslin kiše…
Piše: Ivica Poljičak
