U knjizi Svijet je lopta John Doyle piše upravo o toj neobičnoj moći nogometa: da od jedne utakmice, jednog prvenstva ili jednog igrača napravi osobnu kartu sjećanja. Nogomet kod njega nije samo sport, nego način na koji pamtimo gradove, godine, putovanja, djetinjstvo i vlastite male zanose. Zato mi se Cruijff i Nizozemska iz 1974. tako dobro uklapaju u takvo razmišljanje i doživljaj. Svijet je tada doista bio lopta, a meni se činilo da se cijeli taj svijet vrti oko jednog hitrog i elegantnog čovjeka u narančastom dresu, koji je igrao kao da unaprijed zna kamo će igra otići.
Kako pamtite nogometaše? Po spektakularnim golovima, po velikim pobjedama i trofejima? Ili, pak, po dresu, po broju na leđima, po jednoj utakmici ili po obrani koja je omogućila pobjedu s kojom se ulazi u riznicu slavnih? Pedeset godina stariji sada znam da ima rijetkih nogometaša koje pamtiš po tome što su ti promijenili pogled na nogometnu igru. Za mene je Johan Cruijff bio upravo takav. Ne samo veliki nogometaš i vođa jedne sjajne generacije nizozemskih nogometaša kojima je uvijek nedostajao samo jedan korak do zlatnog sjaja, nego čovjek zbog kojega sam prvi put shvatio da nogomet može biti nešto više od dodavanja, trčanja i zabijanja golova.
Dan-danas, kad se povede ona vječna rasprava o najboljem nogometašu svih vremena, znam da će se spominjati Pelé, Maradona, Messi, Ronaldo, Beckenbauer i mnogi drugi. I neka se spominju. Svi oni imaju svoje argumente, svoje brojke, svoje slike za vječnost. Ali kad mene netko pita tko je najbolji kojega sam gledao i koji mi je ostao najdublje urezan, za mene je odgovor bez razmišljanja Johan Cruijff.
Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. bilo je prvo veliko prvenstvo koje jako dobro pamtim. Ne onako mutno, kroz tuđe priče i naknadne snimke, nego kao vlastito sjećanje. Kao dio odrastanja. Kao dane u kojima se gledalo tko igra, kada igra, protiv koga igra, i u kojima je televizija odjednom postala prozor prema nekom većem svijetu. Bio je to nogomet u vremenu kada nije bilo svega na svakom ekranu, kada se utakmica čekala.
Kada je zabljesnula Nizozemska, nije to bila samo reprezentacija u narančastim dresovima. To je bilo nešto novo. Nešto drukčije. Nogomet koji se nije ponašao po obrascima na koje smo navikli. Igrači su se mijenjali po pozicijama, prostor se otvarao i zatvarao kao da ga netko povlači nevidljivim koncem, lopta je kružila, nogometaši su trčali, ali ne bezglavo. Sve je imalo smisla, čak i kad ga nisi znao odmah objasniti. Kasnije će se to zvati totalni nogomet. Tada je za mene to jednostavno izgledalo kao čudo, a središnja figura tog čuda bio je Cruijff.
Već sam ga bio gledao u Ajaxu, tada jednoj od najjačih momčadi Europe. U toj momčadi Cruijff je izgledao kao igrač koji vidi utakmicu prije svih ostalih. Nije bio najkrupniji, još manje je djelovao kao netko tko snagom lomi protivnika. On ga je lomio glavom, pokretom, prvim dodirom, pogledom preko ramena. Imao je onu rijetku lakoću zbog koje ti se činilo da igra jednostavno, a zapravo je radio najteže stvari na terenu.
Kod Cruijffa me nije očaralo samo ono što je radio s loptom, nego ono što je radio bez nje. Kamo bi krenuo, koga bi povukao za sobom, kako bi jednim lažnim pokretom otvorio prostor drugome. Kao da je bio napadač, veznjak, trener i arhitekt u istom tijelu. Lopta mu nije smetala, ona mu je pripadala. A opet, nije bio rob lopte. Znao je da je ponekad najvažniji potez onaj koji se dogodi prije nego što je primiš.
Njegov prepoznatljivi broj 14 na dresu bio je dio te posebnosti. Danas nam se čini normalnim da veliki igrači od broja naprave gotovo osobni zaštitni znak, ali tada to nije bilo tako. U ono vrijeme prva momčad uglavnom je nosila brojeve od 1 do 11, a sve iznad toga mirisalo je na klupu, pričuvu, igrača koji tek čeka svoj red. Cruijff je i tu promijenio nogometni folklor. Broj 14 kod njega nije bio slučajnost ni višak, nego poruka da ne pristaje na unaprijed zadano mjesto. Kao što se na terenu nije dao zatvoriti u jednu poziciju, tako se ni njegov broj nije dao svesti na staru nogometnu hijerarhiju.
Njemačka 1974. za mene je zato ostala prvenstvo Johana Cruijffa, iako ga Nizozemska nije osvojila.
Bilo je tamo mnogo velikih nogometaša. Franz Beckenbauer, Gerd Müller, Neeskens, Rep, Rensenbrink, Deyna, Lato… Svjetsko prvenstvo uvijek napravi svoju galeriju likova. Netko zabije odlučujući gol, netko digne pehar, netko ostane zapisan u statistici. Ali Cruijff je bio lice tog prvenstva na jedan poseban način. On nije samo igrao na tom turniru. On ga je obilježio stilom. I zato mi je finale ostalo kao jedna od prvih velikih nogometnih tuga.
Nizozemska je povela protiv Zapadne Njemačke prije nego što su Nijemci uopće dotaknuli loptu. Kao da je sve krenulo prema pravdi kakvu sam ja tada zamišljao: bolja, ljepša, slobodnija momčad ide prema naslovu. Ali nogomet, naravno, ne pita uvijek za ljepotu. Njemačka je bila čvrsta, ozbiljna, domaćinska, neumoljiva. Imala je Beckenbauera, imala je Müllera, imala je ono svoje hladno uvjerenje da utakmica traje dok je oni ne preokrenu.
Bilo mi je istinski žao. Ne zato što sam tada bio neki veliki navijač Nizozemske. Nisam. Zapravo, tada i samo tada sam navijao za njih. Navijao sam za igru, za taj narančasti zanos koji je izgledao kao da nogomet može postati umjetnost, a da pritom ne izgubi natjecateljsku oštrinu. Navijao sam za Cruijffa jer mi se činilo da takav nogometaš mora osvojiti svijet. Na kraju, nije ga osvojio peharom. Osvojio ga je drukčije. Možda je baš zato ostao tako velik.
Da je Nizozemska 1974. postala svjetski prvak, priča bi bila zaokružena. Ovako je ostala rana. A nogometne rane često pamtimo dulje od pobjeda. Pamtimo ono što je trebalo biti, a nije bilo. Pamtimo nepravdu, ili ono što nam se tada činilo nepravdom. Pamtimo igrača koji je turnir učinio svojim, a kući otišao bez pehara.
Cruijff je kasnije postao i više od igrača. Njegov trag vidi se u Barceloni, u svemu što danas zovemo modernom igrom. Ali kad ga se ja sjetim, ne vidim prvo trenera, filozofa, nogometnog reformatora. Vidim onog tankog, elegantnog igrača u narančastom dresu, s podignutom glavom, kako prima loptu i korak je ispred protivnika. Vidim čovjeka koji nije jurio za igrom, nego se igra krojila po njemu.
Cruijff nije obilježio rezultat nego pristup nogometnoj igri. Nakon njega više nisi mogao nogomet promatrati samo kroz pitanje tko je dao gol. Počeo sam gledati kako se prostor stvara, kako se momčad pomiče, kako jedan igrač može upravljati ritmom a da stalno ne bude u centru kadra.
Zato mi je ta 1974. ostala važna i osobno. Bila je to godina u kojoj se moje dječačko gledanje nogometa pretvaralo u nešto dublje. Otuda pamćenje, osjećaj da utakmica nije samo utakmica, nego komadić vremena koji ostane u tebi. I kad danas vratim film, ne vraćam samo slike s terena. Vraćam i sebe iz tog vremena. Vraćam ono uzbuđenje prije utakmice, onu napetost finala.
Johan Cruijff za mene je i danas najbolji nogometaš svih vremena. Ne tvrdim to kao sudac koji ima tablicu, brojke i završnu riječ. Tvrdim to kao netko kome je jedan igrač jednom davno otvorio vrata drukčijeg nogometa. A takve stvari se ne mjere samo medaljama i podacima.
Nizozemska je izgubila finale. Cruijff nije podigao pehar. Ali u mojoj nogometnoj retroglednici on je ostao pobjednik tog ljeta.
I možda je baš to najveći kompliment koji se jednom nogometašu može dati: da se, pola stoljeća kasnije, još uvijek sjećaš ne samo kako je igrao, nego i kako si se osjećao dok si ga gledao.
Piše: Ivica Poljičak
