Za svijet je bio Dražen Petrović, košarkaški Mozart, Petro, jedan od onih sportaša čije se ime izgovara s poštovanjem i godinama nakon što je zadnji put dotaknuo loptu. Za Šibenčane je, međutim, ostao nešto puno bliže i jednostavnije – Pećo, Dražen, Naš Mali.
Godinama nakon što nas je zauvijek napustio, bez oproštajne utakmice, kad smo svi kolektivno zanijemili, ne mogavši prihvatiti činjenicu da više nije tu, još uvijek u nama zna probudi emocije, kao u neka stara vremena…
Jer Dražen je istodobno bio i naš i svjetski. Bio je dječak s Baldekina, mladić sa šibenske Poljane, onaj koji je parketu davao sve što je imao. Prelazio je košarkaške granice, prerastao je Šibenik, Zagreb, Madrid, Europu, pa i Ameriku. A opet, koliko god daleko otišao, u očima Šibenčana nikada nije postao dalek. Veliki ljudi često odu iz svoga grada, ali samo rijetki ostanu u njemu toliko snažno kao da nikada nisu ni otišli. Ruku na srce, nije nam bilo drago kad je otišao u Cibonu, tribalo nam je malo vrimena da razumimo i prihvatimo da je njegov put bio daleko više negoli smo tada mogli vidjeti.
Šibenik je Dražena gledao prije nego što ga je upoznao svijet. Gledao ga je dok još nije bio legenda nego dite s loptom, s onom vrstom gladi za igru koju ne možeš naučiti ni u jednoj školi košarke. Ili je imaš, ili je nemaš. Dražen ju je imao toliko da je znala prijeći na sve oko njega. Na suigrače, na protivnike, na tribine, na grad. Ama baš nikoga nije ostavio ravnodušnim.
Za Šibenčane on nije bio samo košarkaš. Bio je dokaz da i iz malog grada možeš krenuti prema najvećim svjetskim arenama. Šibenik se kroz povijest često morao dokazivati većima i moćnijima. Dražen je na parketu radio isto ono što je Šibenik radio stoljećima – nije dopuštao da mu itko određuje koliko može. Nije dao na sebe!
Zato je Dražen postao više od sporta. Postao je mjera upornosti i mjera talenta. I ono što je najvažnije, postao je ime po kojem se Šibenik prepoznaje i tamo gdje čovjek ne očekuje da će ga itko znati.
To sam na poseban način osjetio u Bruxellesu, u studenom 2016. godine. Šibenik je tada obilježavao veliku obljetnicu, 950 godina od prvog sačuvanog pisanog spomena grada. Bio je to jedan od onih službenih putova na kojima se govori o povijesti, identitetu, kulturi, baštini i svemu onome što jedan grad nosi u svojoj osobnoj iskaznici. Na kraju se zapivala Šibenska balada. Puno srce.
Nakon završetka službenog dijela programa, u večernjim satima, poželio sam napraviti nešto sasvim obično. Popiti čašu belgijskog piva. Kažu da je belgijsko pivo među najboljima na svijetu, a kad se čovjek već nađe u Bruxellesu, šteta je propustiti takvu priliku. Tražio sam dobru pivnicu i kriglu pive koju ću zapamtiti.
Hodajući središtem grada, prolazio pokraj niza restorana, onih kakvih ima u svakoj europskoj metropoli. Ispred svakoga netko stoji, smije se, nudi jelovnik, poziva vas da baš kod njih sidnete. Uljudno sam odbijao. Večera me nije zanimala. Tražio sam pivo.
I tako sam se, gotovo slučajno, našao ispred jednog marokanskog restorana. Čovjek ispred ulaza, vjerojatno konobar ili vlasnik, pozvao me da uđem. Zahvalio sam se i rekao da neću. Onda je uslijedilo ono uobičajeno pitanje:
– Odakle ste?
– Iz Hrvatske – odgovorio sam.
Nije stao na tome.
– Iz kojeg grada?
U tom trenutku pomislio sam kako se ljudi u ugostiteljstvu služe svime da bi vas privukli u restoran. Malo ljubaznosti, malo znatiželje, malo razgovora, pa možda čovjek na kraju ipak sjedne. Ali kada sam rekao da sam iz Šibenika, dogodilo se nešto što nisam očekivao.
Marokanac se nasmijao, podigao obje ruke u zrak i rekao:
– Petro!
Zatim je, lomeći jezik, dodao:
– Dražen Petrović.
Ostao sam zatečen. Ugodno, gotovo svečano zatečen. Nisam ja njega pitao za Dražena. Nisam spomenuo košarku. Nisam rekao Baldekin, Cibona, Real, Nets, reprezentacija. Rekao sam samo -Šibenik. A njemu je prva asocijacija bio Dražen.
– Otkud znate? – pitao sam.
A on je, kao da govori nešto najnormalnije na svijetu, rekao da je Petro njegov idol. Najbolji košarkaš svih vremena.
I tu je, zapravo, završila moja potraga za belgijskim pivom. Ne doslovno, možda sam ga kasnije i popio, ali Bruxelles nisam zapamtio po pivi, ni po pivnici. Zapamtio sam ga po Marokancu koji je, usred belgijske metropole, znao za Šibenik zbog Dražena Petrovića.
Tada, 2016. godine već je prošlo punih dvadeset i tri godine od Draženove posljednje utakmice, od njegovih posljednjih koševa, od života koji je prekinut prerano, grubo i nepravedno. Ali ono što je zanimljivo, njegova prerana smrt nije umanjila njegovu karizmu. Naprotiv, kao da ju je sačuvala u punoj snazi.
Naravno, tragedija je uvijek tragedija. Nitko razuman u njoj ne traži veličinu. Nema te medalje, nema te dvorane i utakmice ili godišnjice koja može popuniti prazninu koju je ostavila Draženova smrt. Ali njegova životna i sportska priča bila je toliko snažna da je nastavila živjeti i nakon njega. Ne kao uspomena zatvorena u vitrinu, nego kao poticaj. Kao poruka da čovjek može biti bolji, uporniji, hrabriji, odgovorniji prema vlastitom talentu.
Zato Dražena vole i oni koji ga nikada nisu gledali uživo. Zato ga poštuju i oni koji nisu Šibenčani. Zato ga se sjećaju i ljudi koji s Hrvatskom nemaju nikakve veze. Dražen je mnogima dao nadu da povjeruju kako se granice mogu pomaknuti. Ne samo na parketu, nego i u životu.
A Šibenik? Šibenik je s njim bio sve do zadnjeg trena, a pogotovo nakon toga.
Dražen je u Šibeniku imao ono što se ne može kupiti – početak. A početak je kažu najvažniji. Prvi koš na garaži, prva dvorana, prvi treneri, prvi prijatelji i prve tribine ostaju u čovjeku kao nevidljiva adresa.
Zato je za dio Šibenčana Dražen uvijek ostao Pećo. Ne zato da bi mu se umanjila veličina, nego upravo suprotno.
Dražen nije samo lik s fotografije. On je dokaz koji izgovorimo kad želimo reći da je Šibenik dao nešto veliko. On je ono kad ti u Bruxellesu, ispred marokanskog restorana, nepoznat čovjek na spomen Šibenika podigne ruke i kaže – Petro.
I što onda reći nego da je Dražen postao planetaran, a ostao šibenski. Postao je svačiji, a nije prestao biti naš.
Dražen Petrović se nikada nije vratio kući onako kako se čovjek vraća nakon dugog puta. Nije se vratio da prošeta Kalelargom, da sidne negdje na kavu, da svrati do Baldekina, da ga ljudi zaustave i kažu mu koju običnu, šibensku, bez velikih riječi. Sudbina mu to nije dopustila.
Ali kad malo bolje pogledamo, on iz Šibenika nikada nije ni otišao.
Ostao je u gradu kao jedna od njegovih najjačih priča. Ostao je u dječacima koji uzmu loptu i sanjaju više nego što im okolnosti dopuštaju. Ostao je u rečenicama starijih koji ga ne spominju kao sportaša iz televizijskog prijenosa, nego kao svoga.
Šibeniku ne treba objašnjavati tko je Dražen. Šibenik to zna. Ali možda ponekad treba ponovno naglasiti ono što se najbolje vidi iz daljine: Dražen nije samo dio najbolje šibenske prošlosti. Petro je od onih rijetkih ljudi po kojima grad postane veći nego što je stvarno na karti svijeta.
Piše: Ivica Poljičak
